Pariški Louvre našao se u središtu skandala nakon što je skupina kradljivaca u samo 480 sekundi iskoristila mehaničku platformu, popela se do balkona na prvom katu i nestala s osam dragulja iz Napoleonova doba. Bila je to, prema riječima istražitelja, „smjela pljačka” koja je potresla cijelu Francusku.
Sedam osumnjičenih danas je iza rešetaka, ali istraga i dalje traži odgovor na ključno pitanje: kako su lopovi prošli neopaženo?
• Jedina kamera koja je pokrivala balkon bila je usmjerena prema pogrešnom dijelu fasade. • Jedna od triju dvorana u krilu Denon – mjestu krađe – uopće nije imala videonadzor. • Rezovi u broju čuvara dodatno su oslabili sigurnost.
Ravnateljica Louvrea Laurence Des Cars priznala je propuste i najavila hitno jačanje sustava nadzora: „Mora se gledati posvuda.” Ministarstvo kulture već provodi pojačane mjere u svim francuskim muzejima, treći put u dva mjeseca otkako su muzeji meta velikih krađa.
Zadatak star 50 godina
Dok Louvre krpa rupe u sustavu, stručnjaci podsjećaju na takozvani „muzejski problem” – geometrijski izazov formuliran prije pola stoljeća: koliki je minimalan broj kamera s vidom od 360° potreban da se nadzire svaki kutak galerije?
Češki matematičar Václav Chvátal 1973. dokazao je da je dovoljno broj kutova tlocrtne linije podijeliti s tri. Kod galerije s 15 kutova treba pet kamera; prostor sa 20 kutova može se pokriti sa šest. Pet godina kasnije američki profesor Steve Fisk ponudio je jedan od najelegantnijih dokaza – razdijelio bi tlocrt na trokute i obojio kutove u tri boje. Odabir boje s najmanje točaka daje minimalan skup mjesta za kamere, a svaka točka prostora ostaje vidljiva.
Moderni uređaji sa sfernim vidom mogli bi broj kamera dodatno smanjiti, no ključna poruka ostaje ista: položaj je važniji od količine.
Primjena daleko izvan muzeja
Iako većina prostorija Louvrea ima pravokutan raspored (što teorijski omogućuje potpunu pokrivenost jednom kamerom), vanjski zidovi i prijelazi ostali su nepokriveni – upravo ondje gdje su lopovi ušli. Varijante istog matematičkog modela danas se koriste u:
• robotici, za izbjegavanje sudara i planiranje kretanja; • urbanizmu, pri postavljanju antena i senzora; • upravljanju katastrofama, za raspored dronova i mobilnih postaja; • dizajnu kazališne i muzejske rasvjete.
Nakon pariške pljačke, muzeji diljem svijeta revidiraju svoje protokole. Lekcija je jasna: prije nego se ulože milijuni u nove kamere i alarme, vrijedi pogledati rješenje na papiru staro 50 godina – moglo bi značiti razliku između sigurnog blaga i prazne vitrine.