Alex Karp, izvršni direktor Palantira, na korporativnom skupu klijenata svoje tvrtke otvoreno je govorio o rastu, kontroverzama i osobnoj filozofiji koja stoji iza poslovanja softverskog diva procijenjenog na oko 450 milijardi dolara.
Karp – sin židovskog pedijatra i afroameričke umjetnice, nekadašnji disleksičar i doktor filozofije koji je studirao kod Jürgena Habermasa – danas najveći dio vremena provodi na 500 jutara posjeda u New Hampshireu. Unatoč elitnom obrazovanju i impresivnom bogatstvu, tvrdi da se i dalje smatra autsajderom u američkoj tehnološkoj industriji.
„We’ve been at odds with Silicon Valley on and off since our inception 20 years ago”, podsjetio je okupljene, odjeven u bijelu majicu i traperice. Taj je sukob, naglašava, eskalirao 2020. kada je sjedište tvrtke preselio iz Palo Alta u Denver, čime je Palantir postao najbogatija korporacija u saveznoj državi Colorado.
Palantirov glavni izvor prihoda nisu multinacionalke poput American Airlinesa – premda one plaćaju visoke licence za njegove AI-sustave – nego američke državne agencije i saveznici Washingtona. Tvrtka, ističe Karp, odbija poslovati s Rusijom i Kinom, no surađuje s:
• CIA-om i drugim obavještajnim službama, • agencijom ICE, kojoj pomaže u „targetingu i provođenju” deportacija, • ukrajinskom vojskom, pri čemu softver, prema Karpovim riječima, „pomaže u isporuci smrtonosne sile”, • izraelskim snagama tijekom operacija u Gazi.
Tvrtka se javno poziva na Etički kodeks koji nalaže „zaštitu privatnosti i građanskih sloboda” te „poštovanje ljudskog dostojanstva”. No 13 bivših zaposlenika lani je u otvorenom pismu optužilo upravu da je te vrijednosti pogazila i „normalizirala autoritarizam”. Nekolicina radnika sama je otišla, nezadovoljna angažmanom u izraelskoj vojsci.
Karp uzvraća bez uvijanja. „If you’re not generating opposition, you’re probably doing something wrong”, poručuje, uvjeren da su kritike potvrda nužnosti posla koji radi. U knjizi „The Technological Republic”, objavljenoj s koautorom Nicholasom Zamiskom, proziva Silicijsku dolinu zbog „nedostatka patriotizma” i tvrdi da je borbeni marketing Appleova Macintosha potaknuo kult individualizma kojem nedostaje nacionalna odgovornost.
Unatoč imidžu „distorpijskog supernegativca”, kako ga opisuje dio javnosti, Karp tvrdi da ga zanima „da se razumiju nijanse”. Poručuje da ga novinari uvijek ispituju samo o ICE-u, Izraelu i Ukrajini, dok se rjeđe govori o njegovoj viziji modernih demokracija, fascinaciji njemačkom kulturom ili formativnim danima u srednjoškolskoj klupi philadelphijske Central High School.
Za kritičare ostaje sporno kako filozof koji citira Kanta i Habermasa pomiruje ideal zaštite ranjivih s isporukom alata za nadzor i borbu. Karpov odgovor ostaje isti: misli da je tehnologija koja nije ukorijenjena u „zapadnim demokratskim vrijednostima” mnogo opasnija – i zato, kaže, Palantir mora biti upravo ondje gdje je najkontroverznije.