ZAGREB – Nakon gotovo dva desetljeća od izvornog izdanja, nagrađeni roman „Savez” finskog autora Tuomasa Kyröa konačno je dostupan i hrvatskim čitateljima. U prijevodu Borisa Vidovića objavio ga je zagrebački Ljevak, donoseći potresnu priču o troje mladih ljudi koji 1930-ih pokušavaju pobjeći iz finske zabiti – i od vlastitih sudbina.
Roman je smješten u izmišljeno selo Mollojoki, „mirno i ravno, a samim tim nepopravljivo dosadno”, kako u svom dnevniku bilježi junakinja Anne. Ona sanja o odlasku iz zemlje, Lydia želi pobjeći od nasilnog oca, a dobroćudni, ali prostodušni Urho tek stidljivo nasljeđuje djetinju očevu fantaziju o cirkusu u Americi. Kad Lydia u očaju prihvati Urha za supruga, čini se da su barem privremeno pronašli izlaz – no velika povijest uskoro ruši sve planove.
Finska u deset godina proživljava tri rata: Zimski rat protiv Sovjetskog Saveza, savez s nacističkom Njemačkom i, na kraju, obračun s dojučerašnjim saveznicima. Dok je Urho mobiliziran na nepoznatom bojištu, Anne u Berlinu, kamo je stigla kao olimpijska gimnastičarka 1936., očarana je likom Adolfa Hitlera i u Mollojoki donosi goruću baklju nacionalsocijalizma. U međuvremenu se u selu pojavljuje Bronislav, ratni zarobljenik kojemu Finci daju ime Pentti; pothranjen i izmučen, on sumorno zaključuje: „Čovjekov najvažniji cilj jest pribaviti sebi i svojima što veću korist. Najbolji način za to je iskorištavanje, potčinjavanje i nanošenje štete drugima.”
Kyrö iznimno vješto isprepleće intimne drame i povijesne događaje, gradeći slojevitu sliku dvadesetog stoljeća iz perspektive zabačenog sela. Iako finski kritičari često ističu autorovu sposobnost da piše o ratnim traumama, „Savez” je prije svega snažna knjiga o prokletstvu provincije i ljudskoj žudnji da se toj sudbini otme – bilo bijegom, ljubavlju ili lažnom ideologijom.
Na hrvatskom tržištu tako se pojavio roman koji se čita u jednom dahu, ali i ostavlja gorak trag: podsjeća da su granice, siromaštvo i ratovi možda različiti, no tuga provincije – ona je jednako nemilosrdna, bilo u finskom Mollojokiju ili u, kako to autor duhovito opisuje, „hrvatskim Čmrljanovićima”.