Mađarski redatelj László Nemes, autor višestruko nagrađivanog filma „Sin Saula”, prisjetio se svojeg formativnog susreta s legendom europskog art-filma Bélom Tarrom i snimanja njegova zahtjevnog ostvarenja „Čovjek iz Londona”.
Naposljetku posljednji razgovor u Amsterdamu Nemes je otkrio da je posljednji put s Tarrom razgovarao prije nekoliko godina na konferenciji Nexus u Amsterdamu. Iako fizički oslabljen, 68-godišnji redatelj zadržao je, kako kaže, „siloviti, buntovni duh”. Susret je doživio kao oproštaj učenika od učitelja.
Prva lekcija 2004. na Korzici U potragu za znanjem Nemes se 2004. prijavio za pomoćnika na „Čovjeku iz Londona”. Dobio je zadatak pronaći dječaka za važnu ulogu, koja je kasnije ispala iz scenarija, ali trud „nikad nije izgubljen – postaje dio energije filma”, prenosi riječi svog mentora.
Ekipa je radila u gotovo nestvarnim uvjetima: • mađarska produkcija prema francuskom romanu Georgesa Simenona, • snimanje u Bastiji na Korzici, preuređenoj u normandijsku luku tridesetih godina prošlog stoljeća, • međunarodna glumačka postava koja je svatko govorio svojim jezikom, • centralni scenografski objekt – čelični toranj za nadzor zaljeva – građen ispočetka.
Tarr je, podsjeća Nemes, insistirao na 10-minutnim crno-bijelim kadrovima bez rezova, potpunom sjedinjenju prostora, vremena i likova te vrhunskoj ručnoj izradi svake komponente filma. „Brzina i efikasnost” suvremene industrije za njega nisu bile izgovor.
Težak balans između kompromisa i izdaje Ambicija je, međutim, višestruko nadmašila budžet. Redatelj je mijenjao direktore fotografije i uporno tražio nova sredstva. U kaosu neizvjesnosti francuski producent Humbert Balsan počinio je samoubojstvo, što je, prema Nemesu, pokazalo koliko je Tarrova umjetnost neraskidivo vezana uz stvarni život. „Film je život, a život je film – uz malu pomoć ljudi poput Béle”, zaključuje.
Iskra koja je zapalila „Sina Saula” Dok je snimanje bilo privremeno obustavljeno, Nemes je u bastijskoj knjižari naišao na transkripte svjedočanstava sonderkomandosa iz Auschwitza. Trebalo mu je deset godina da tu priču pretoči u „Sina Saula”, no upravo ga je „tvrda” Tarrova škola naučila kako se odvažiti na, kako kaže, „žestoki otklon” od ustaljenih konvencija.
„Odlazak iz njegova svijeta bila je velika žrtva, ali sam odnio bunt koji i danas preispituje svaki kod i akademizam filmskog medija”, zaključuje Nemes.