Rasprava o obnovi obveznog vojnog roka u Hrvatskoj sve se češće svodi na pitanje priziva savjesti. Autor teksta ističe da bi, želi li ostati vjerodostojna demokracija, država morala precizno odrediti tko i pod kojim uvjetima može odbiti odlazak u vojarnu iz moralnih, vjerskih ili filozofskih razloga.
Prema iznesenoj argumentaciji, kriteriji za priziv savjesti trebali bi biti vrlo blagi – gotovo po načelu „tko ne želi, ne mora”. U praksi bi to značilo da u postrojbama služe isključivo motivirani ročnici, što bi, smatra autor, povećalo kvalitetu obuke i smanjilo probleme s onima koji bi vojsku bojkotirali ili joj psihički nisu dorasli.
Takav pristup podrazumijeva i određene kompenzacije. Ako se nekima omogući izuzimanje od služenja, država bi, navodi se, imala legitimno pravo nagraditi one koji vojni rok ipak odrade. Predlaže se, primjerice, prednost pri zapošljavanju u javnom sektoru te olakšice u obrazovanju, zdravstvu ili socijalnoj skrbi.
Otvara se i pitanje zaštite radnika koji, nakon odrađenog roka, odu u privatni sektor, a kasnije budu pozivani na vojne vježbe. Država, upozorava autor, mora propisati mehanizme kako poslodavci ne bi kažnjavali zaposlenike zbog sudjelovanja u obuci pričuve.
Zaključno se ocjenjuje da će Ministarstvo obrane (MORH) vjerojatno prikupiti dovoljan broj dragovoljaca te da prisila nije potrebna. Dovoljno motiviranih ročnika, uvjeren je autor, bit će temelj za učinkovitu pričuvu i pouzdane Oružane snage.