Na 81. obljetnicu rođenja ratnog ministra obrane Gojka Šuška, umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs prisjetio se zajedničkih ratnih dana i posljednjih trenutaka s čovjekom kojega smatra ključnim za hrvatsku neovisnost.
Šušak je, nakon višegodišnjeg boravka u Kanadi, 1990. stigao u Zagreb te prvo preuzeo resor iseljeništva, a potom od ožujka do rujna 1991. obavljao dužnost zamjenika ministra obrane. Dana 18. rujna iste godine imenovan je ministrom obrane i na toj je funkciji ostao sve do smrti 3. svibnja 1998.
Rojs naglašava da je Šuška doživljavao „ne samo kao nadređenoga, nego i kao drugog oca” jer je u posljednjoj godini njegova života s njim „dnevno provodio i do 20 sati”. U razgovoru je otkrio i kako je usvojio Šuškov običaj oslovljavanja s „šefe”, ističući da je Šušak predsjednika Franjo Tuđman uvijek zvao „chief”, dok je on sam jednako postupao prema Šušku.
General podsjeća da ga je, još prije službenog imenovanja, 14. rujna 1991. Šušak već zadužio da mu bude „produžena ruka”, osobito u vezi s organizacijom Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini. S današnje vremenske distance Rojs uspoređuje Šuška s aktualnim dužnosnicima: „Kad vidim ove današnje ministre… u šali znam reći – Šušak je bio jedini ministar, ovo su sve tetke. Danas ovako, sutra onako.”
Rojsu se, kaže, posebno urezala Šuškova „zadnja suza” tijekom teškog razdoblja bolesti, što smatra simbolom njegove predanosti i brige za vojnike i državu. Prisjećajući se ministra, zaključio je da je riječ o osobi čija je uloga u Domovinskom ratu „neizbrisiva i neponovljiva”.
