Zagreb, 19. veljače 2026. – Početkom 1990. godine Gojko Šušak napušta dvadesetogodišnji kanadski egzil i vraća se u domovinu kao izaslanik takozvane „Norvalske skupine”, bogate iseljeničke mreže koja je financijski stala iza vizije Franje Tuđmana o neovisnoj Hrvatskoj.
Već nakon prvih višestranačkih izbora u svibnju iste godine, Tuđman ga imenuje ministrom iseljeništva. Iako je službeno trebao jačati veze domovine s dijasporom, svjedoci tvrde da je velik dio Šuškova angažmana bio usmjeren na praktične pripreme za oružani sukob koji se nakon Balvan revolucije činio neminovnim.
„Bili smo Šuškova jedinica. Manje smo se borili protiv Srba, mnogo više protiv loših Hrvata”, evocira jedan od tadašnjih suboraca, opisujući unutarnje obračune i konsolidaciju moći unutar Hrvatske demokratske zajednice.
Od 1990. do svoje smrti u svibnju 1998., Šušak postaje drugo ime Tuđmanove ere, a unutar HDZ-a predvodi hercegovačku struju često opisivanu kao proustašku. Takva pozicija učvrstila ga je u vrhu državne politike, ali i stavila u središte brojnih kontroverzi koje su pratile ratne i poratne godine.
Današnje rasprave o njegovoj ostavštini i dalje dijele javnost: za jedne je tvorac pobjedničke obrambene strategije, za druge simbol radikalnog nacionalizma. No nepobitno je da se povratkom iz Kanade prometnuo u ključnu figuru prijelomnih godina hrvatske državnosti.
