Dok se javnost bavi raspravama o „nepobjedivim” raketama, pravi se rat vodi na terenu informacija, tvrdi Vladimir Milinović, medijski stručnjak i politički komentator iz INMS-a.
Milinović podsjeća da propaganda nije novotarija – koristili su je još Hamurabi i Ašoka – ali naglašava da su se s društvenim mrežama „brzina, volumen i granularnost” poruka dramatično promijenili. „Ključna razlika danas nije u samoj prirodi propagande, nego u njezinoj brzini, volumenu i granularnosti”, kaže on, dodajući da se narativi oblikuju u stvarnom vremenu, često prije nego što su činjenice provjerene.
Američki primjer
Kao paradigmatičan slučaj navodi Donalda Trumpa, koji ne pokušava uvjeriti protivnika, nego oko sebe gradi „paralelni informacijski svijet” i učvršćuje postojeće pristaše. Paralelno, protivnici Sjedinjenih Država – od država do labavih mreža aktera – sve češće posežu za umjetnom inteligencijom kako bi masovno proizvodili hiperrealistične, ali besmislene snimke, memove i „dokaze”. Cilj nije uvjeriti, nego stvoriti šum i emocionalni zamor.
Dvije Hrvatske na internetu
Slična se dinamika, kaže Milinović, vidi i u domaćoj politici. Na internetu koegzistiraju dvije gotovo nepovezane digitalne stvarnosti:
- U oporbenoj, Hrvatska je „zemlja poraženih i poniženih” u kojoj obični građani jedva preživljavaju.
- U onoj koju gradi vlast, dominira priča o gospodarstvu koje raste, ulasku u eurozonu i Schengen, investicijama.
„Ni jedna strana ne laže potpuno, ali ni jedna ne govori cijelu istinu”, ocjenjuje Milinović. Propaganda se, kaže, preselila iz sfere izmišljanja u sferu selekcije: „Propaganda više nije pitanje izmišljanja činjenica, nego njihova selektivnog uokvirivanja.”
Formi u korak s vremenom, sadržaju u prošlom stoljeću
Hrvatski akteri vješto koriste kratke video-formate, meme estetiku i ciljano oglašavanje, ali pritom ostaju zarobljeni u starim matricama podjela i mobilizacije straha. Komunikacija se usitnjava; svaka politika govori samo svojoj publici, bez stvarne ambicije doprijeti do neodlučnih. Rezultat je dojam „stalne kampanje”, ali bez dijaloga.
Milinović ilustrira to sporom oko nastupa pjevača Thompsona: kritičari ignoriraju činjenicu da je na Trgu bana Jelačića nastupio devet puta – i za lijevih i za desnih vlada – jer se činjenice ne uklapaju u željeni narativ.
Oružje, savezništva i selektivna sjećanja
Sličan obrazac vidi u debatama o vojnoj suradnji s Izraelom. Dok dio političkog spektra poziva na prekid suradnje, prešućuje se da Hrvatska vojska već koristi izraelske sustave Spike, Orbiter, Skylark i naručuje Trophy APS. „Ignorira se čitav kontinuitet državne politike kako bi se stvorila emotivno čista, ali povijesno netočna slika”, upozorava.
Pritom se u javnosti romantiziraju kineske izvozne rakete, iako su se, prema Milinoviću, pokazale sumnjivima u nizu nedavnih sukoba. Nazivati ih „šah-matom za HV” vidi kao hibridnu operaciju kojom se skreće pozornost s važnijih tema, poput početka temeljne vojne obuke.
Regija kao ogledalo
Primjeri iz susjedstva potvrđuju trend: u Sloveniji je Janez Janša demoniziran kao „izraelski agent”, u Srbiji je Aleksandar Vučić uspio prosvjednike okrenuti u „promotore izolacije”, a stavovi Viktora Orbána o migracijama, nekoć krajnje rubni, danas su europski mainstream.
„Najveća je razlika između nekadašnje i današnje propagande to što ona više ne pokušava dokazati istinu, nego relativizirati samu ideju istine”, zaključuje Milinović. U doba „postrealnosti” emotivna priča pobjeđuje činjenice, a krajnji ishod rata sve se češće određuje memovima, a ne raketama.
