Prosječna neto plaća u zdravstvenoj zaštiti probila se među tri najviše u Hrvatskoj, pokazuju najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku. Unatoč tome, unutar sustava vladaju dramatične razlike – od bolnica koje vape za liječnicima do onih u kojima specijalisti rade i po stotinu sati prekovremeno.
Ekonomski analitičar Damir Novotny upozorava da se o primanjima liječnika ne može govoriti uopćeno: „Postoje bolnice u Slavoniji koje su prazne i bez liječnika, a postoje bolnice u koje bi svi htjeli doći, poput Rebra u Zagrebu, i dobiti za nula novca najboljeg liječnika.” Takva neravnoteža, kaže, proizlazi iz činjenice da se u bolničkom sustavu produktivnost uopće ne mjeri, zbog čega je kronično u gubicima.
Novotny smatra da je pitanje kolika je stvarna vrijednost domaćih liječničkih plaća kada se usporede s onima u Njemačkoj ili Austriji, pogotovo uz inflaciju koja „ne posustaje”. Ističe i paradoks: dok je zdravstveni sektor statistički u samom vrhu po prosječnim prihodima, pojedine ustanove istodobno jedva nalaze specijaliste, dok druge pucaju po šavovima zbog preopterećenosti osoblja.
Stručnjaci sve glasnije upozoravaju da bez jasnih kriterija učinkovitosti ni povećanje plaća neće zaustaviti migraciju zdravstvenog kadra. Dok jedni liječnici i dalje gledaju prema zapadnoeuropskim tržištima rada, drugi preuzimaju dodatne smjene kako bi pacijenti dobili osnovnu skrb. Za pacijente, međutim, ostaje isto pitanje: mogu li računati na jednaku razinu usluge neovisno o tome u kojoj se hrvatskoj bolnici nađu?