Redatelj i nekadašnji volonter Ivan Sautkin u svom novom dugometražnom dokumentarcu „Pjesma za male ljude” bilježi napete akcije izvlačenja civila s prve crte bojišta na istoku Ukrajine. Snimajući sam, bez intervjua, naracije ili objašnjenja, Sautkin udaljava kameru od klasičnog ratnog izvještaja i prepušta da težina trenutaka govori sama za sebe.
Film prati dvoje protagonista i dvije paralelne priče:
-
Ekipa dobrovoljaca predvođena prisebnim Antonom svakodnevno riskira život kako bi, pod neprekidnom artiljerijskom paljbom, prevezla starije i nepokretne stanovnike do sigurnijih područja. U jednoj od najupečatljivijih scena, tim pokušava uvjeriti ženu koja odbija otići dok se ne pronađe rješenje za njezina nepokretnog brata i njemačkog ovčara. Tek nakon upornog obećanja da će volonteri nositi brata i povesti psa, ona pristaje, grubo otirući suzu dok granate odjekuju u pozadini.
-
U gradiću blizu ruske granice Sautkin posjećuje dvije susjede. Osamdesetogodišnja Zinaida kroz zavjese broji neprijateljske tenkove i te podatke prosljeđuje ukrajinskoj vojsci. Kat sprat iznad, njezina prijateljica Taisija piše stihove koji ismijavaju agresore. Iako naslov sugerira prisutnost „malih ljudi”, njihove hrabre geste razotkrivaju koliko je zapravo velika individualna odlučnost.
Bez didaktičnih umetaka film često ostavlja gledatelja zbunjenim – tko je tko, kamo se kreću, što će biti sljedeće? No upravo ta nedorečenost pojačava osjećaj kaosa i nesigurnosti s kojim se likovi svakodnevno suočavaju. Umjesto analize, Sautkin nudi sirove emocije: podrhtavanje kamere dok minibus preskače rupe na cesti, prekide razgovora zbog eksplozija u pozadini, škripu vrata dok volonteri iznose nepokretne starce.
„Pjesma za male ljude” time postaje više od dokumenta o ratu; to je intimni prikaz ljudi koji, suočeni s permanentnom opasnošću, biraju empatiju i otpor. Film svoje junake ne romantizira, ali im odaje tihu počast – bilo da drže volan pod granatama, bilježe kretanje tenkova ili pišu stihove usred opće pogibelji.