Njemačka redateljica Mascha Schilinski svojom ambicioznom dramom „Gledati u sunce” („In die Sonne schauen”, engleski naslov „Sound Of Falling”) otvara stoljeće obiteljske povijesti na jednoj farmi u sjevernoj Njemačkoj i pretvara ga u intimnu kroniku ratova, patrijarhata i naslijeđenih rana. Film je hrvatsku premijeru doživio na Human Rights Film Festivalu, a upravo kreće u redovnu kinodistribuciju – uoči Europskih filmskih nagrada na kojima se natječe u osam kategorija.
Schilinski prati četiri junakinje razdvojene vremenom, ali sjedinjene prostorom i obiteljskim vezama:
• 1910-e: Alma (Hanna Heck) • 1940-e: Erika (Lea Drinda) • 1980-e: Angelika (Lena Urzendowsky) • 2020-e: Lenka (Laeni Geiseler)
Njihove se priče reflektiraju poput ogledala – od seksualnog buđenja do tihe pobune protiv patrijarhalnih očekivanja – stvarajući osjećaj da prošlost i sadašnjost dišu istim plućima. Posebno snažan motiv je smrt: mala Alma opsjeda „smrtna fotografija” preminule sestre na kojoj pokojnica izgleda nalik duhu. U jednom dijalogu, djevojčica pita: „Što se dogodi kad umreš?” – i sama odgovara: „Ništa…”, prizivajući egzistencijalnu jezu koja prožima cijelo stoljeće prikazano na ekranu.
Snolika, ponekad sablasna atmosfera pojačana je slikom direktora fotografije Fabiana Gampera, snimljenom na 35-milimetarskoj vrpci nalik kućnim superosmici; vizualno, film često djeluje kao da ga je zabilježio netko s druge strane života. Nije slučajno opisan kao „sto godina kućnih videosnimaka koje su snimili obiteljski duhovi”.
Inspiracije se mogu naslutiti u melankoličnoj tišini „Priče o duhovima”, u hladnoći „Bijele vrpce” ili u poetičnosti Terrencea Malicka: u jednoj sceni djevojka se sklupča u travi poput lane, u drugoj prkosi vjetru dok razmišlja o smislu života – „Živjeti uzalud” – i o neuhvatljivoj sreći: „Šteta što nikad ne znaš kad si najsretniji.”
Radnja se kreće nekronološki, a sjećanja se prelijevaju iz desetljeća u desetljeće: Erika na štakama oponaša ranjenog ujaka amputirca, Lenka nasljeđuje tišinu svojih pretkinja, a Angelika osamdesetih osjeća hladnoratovsku tjeskobu. Taj „labirint” možda je zahtjevan za praćenje, ali odražava način na koji trauma kruži obiteljskim krvotokom.
Film je već privukao pozornost priznatih kolega – američki redatelj Michael Mann uvrstio ga je među svoje favorite 2025. godine – no Schilinski ostaje koncentrirana na sitne detalje života: drhtaj ruke nad zrnom žita, dječji smijeh na rubu rata, šapat pred obiteljskom kamerom.
Ako „Gledati u sunce” nešto poručuje, onda je to da su duhovi prošlosti stalno prisutni, ali i da svaki novi naraštaj ima priliku okrenuti lice prema svjetlu – makar na trenutak.