Kolovoz 1995. u hrvatskom se kolektivnom sjećanju pamti po vojno-redarstvenoj akciji „Oluja”, danima kada je Knin oslobođen, a ratna sudbina zemlje preokrenuta. No dok su se postrojbe probijale prema kraljevskom gradu, splitski Hajduk imao je drukčiju – sportsko-diplomatsku – misiju: gostovanje u Ateni protiv Panathinaikosa u novom pokušaju da izbori skupinu Lige prvaka.
U istoj sezoni bijeli su već ispisali povijest. U ožujku su igrali četvrtfinale elitnog natjecanja s Ajaxom, uspjeh koji je proljetos prigodno obilježen u Splitu. Ipak, snovi o novom europskom pohodu raspršili su se upravo tih, užarenih kolovoških dana; dok je hrvatsko nebo titralo od nesnosne vrućine i topničke tutnjave, Hajduk je u Ateni „posrnuo”, kako svjedoči tadašnja kronika.
Simbolika je bila moćna: dok je pobjedom „Oluje” završen jedan ratni ciklus države, poraz protiv Panathinaikosa označio je kraj velike generacije koja je rivale iz Europe naučila strahovati od Poljuda. Od euforije protiv Ajaxa do atenskog razočaranja prošlo je tek nekoliko mjeseci, ali nogometna se slika kluba dramatično promijenila.
Pitanje „gdje si bio devedeset i pete?” danas zaziva dvojake uspomene – one trijumfalne vojničke iz Knina i one sportski gorke s atenskog travnjaka. „Oluja” je Hrvatskoj donijela slobodu, a Hajduk, suočen sa smjenom generacija i propuštenom prilikom, morao je krenuti u potragu za novim identitetom na europskoj sceni.
I tako se sudbina države i kluba ispreplela: dok se na kninskoj tvrđavi vijorila zastava, splitski su navijači shvatili da je njihova zlatna era – barem u tom sastavu – stigla do svoga kraja.
