Na nedavnoj energetskoj konferenciji u Zagrebu Duško Čorak, osnivač Instituta za nuklearnu tehnologiju (INETEC), ustvrdio je da bi Hrvatska "do 2035. mogla imati sagrađenu nuklearnu elektranu". No, brojke i iskustva iz ostatka Europe pokazuju koliko je taj cilj sklizak.
• 17 godina umjesto planiranih pet Zajednički istraživački centar EU-a (JRC) u izvješću iz 2025. podsjeća da su novi reaktori u Finskoj i Francuskoj građeni čak 17 godina, triput dulje i triput skuplje od zacrtanog. Uzrok: duboka „nuklearna atrofija” Europe – gubitak specifičnih inženjerskih znanja i certificiranih dobavljača nakon desetljeća investicijske pauze.
• Kina brža, Europa skuplja Dok Kina svoj prosječni reaktor dovrši za devet godina, zapadni projekti plaćaju visok danak: stvarni trošak u Europi premašuje 8 600 američkih dolara po instaliranom kilovatu.
• Osam milijardi za 1 000 MW JRC procjenjuje da kapitalni izdaci na Zapadu iznose oko 8 000 eura/kW. To znači približno osam milijardi eura početne investicije za tipičan reaktor snage 1 000 MW, odnosno najmanje četiri milijarde za 500-megavatnu varijantu. Više od polovice novca (50–55 %) otpada na opremu, a gotovo sve preostalo (40–45 %) na inženjering i gradnju tzv. nuklearnog otoka.
• Upozorenje iz EIHP-a Dražen Jakšić, ravnatelj Energetskog instituta Hrvoje Požar (EIHP), na istoj je konferenciji podsjetio na "značajno probijanje rokova" u novijim europskim projektima. Na izravan upit o hrvatskoj realnoj šansi da do 2035. ima vlastitu nuklearku, iz EIHP-a odgovaraju kako "u Institutu nisu rađene takve analize i procjene".
• Optimizam bez računice? Čorak svoje uvjerenje temelji na „hrvatskom iskustvu s nuklearnom energijom iz sedamdesetih”, no pritom ne misli na zajedničku elektranu Krško, već na domaću ekspertizu iz doba kada su se kadrovi tek školovali. S obzirom na današnji deficit specijaliziranih stručnjaka i enormne kapitalne barijere, energetski stručnjaci upozoravaju da bi rok 2035. mogao ostati tek nuklearna fatamorgana.