Mucanje prati oko jedan posto odrasle populacije, no o tom se govorno-jezičnom poremećaju i dalje šire pogrešne predodžbe. Doc. dr. sc. Suzana Jelčić Jakšić, logopetkinja s Fakulteta za logopediju Sveučilišta u Rijeci, koja i sama muca, upozorava da se mucanje nerijetko pogrešno doživljava kao psihički poremećaj ili prolazna faza iz koje će dijete „izrasti”.
Prema njezinim riječima, istraživanja pokazuju da se uzroci mucanja nalaze u kombinaciji neuroloških i genetskih čimbenika, dok stres i emocionalni pritisak mogu pogoršati, ali ne i prouzročiti poteškoću. Ključno je stoga rano prepoznati znakove – ponavljanje slogova, produženi glasovi ili vidljivi napori pri izgovoru – i potražiti stručnu podršku.
Suzana Jelčić Jakšić naglašava koliko je obiteljska atmosfera važna za napredak: okolina treba govoriti smirenim tempom, ne dovršavati rečenice osobe koja muca i poticati je da u miru izrazi svoje misli. Iskustvo iz njezine prakse potvrđuje da djeca i odrasli koji dobiju pravodobnu logopedsku terapiju mogu razviti fluentniji govor i visoku razinu samopouzdanja.
Za odrasle koji se tek odlučuju na terapiju, poruka je jasna: nikada nije kasno. Redovite vježbe disanja, tehnike usporavanja tempa i psihološka podrška mogu znatno ublažiti simptome.
„Mucanje ne određuje nečiju osobnu ili profesionalnu vrijednost”, poručuje logopetkinja, navodeći vlastiti primjer akademske karijere. Dodaje da bi društvo trebalo prestati gledati na mucanje kroz prizmu smetnje i umjesto toga stvarati inkluzivno okruženje u kojem će se svaka osoba osjećati slobodno govoriti vlastitim ritmom.
Kratki savjet za sve koji razgovaraju s osobom koja muca: ostanite strpljivi, održavajte kontakt očima i pustite sugovorniku da dovrši misao. Tako jednostavna gesta, zaključuje Jelčić Jakšić, često je najveća pomoć.