Dok se Rusija nastavlja nametati na istoku, Berlin je pokrenuo najveće vojno širenje od ponovnog ujedinjenja. Njemačka kani do 2029. izdvajati oko 153 milijarde eura godišnje – približno 3,5 % BDP-a – čime bi postala daleko najjača kopnena sila na kontinentu.
• Novi planovi predviđaju 83 milijarde eura novih ugovora do kraja 2026., a dugoročna „lista želja” Bundeswehra doseže 377 milijardi eura i obuhvaća više od 320 projekata, od tenkova i fregata do satelita i dronova. Manje od desetine sredstava otići će američkim dobavljačima; najveći dio ostaje unutar Europe, mahom u njemačkoj industriji.
• Christoph Schmid, zastupnik vladajućih socijaldemokrata u Bundestagu, kaže: „Gdje god idem u svijetu, od Baltika do Azije, ljudi traže od Njemačke da preuzme više odgovornosti.”
Francuska nervoza
Pariz, koji je desetljećima diktirao vojni ton EU-a, strahuje od gubitka primata. Francuski proračun za obranu trebao bi do 2030. porasti na oko 80 milijardi eura, no zemlju pritišće dug viši od 110 % BDP-a i deficit iznad 5 %. „Bit će teško surađivati s njima jer će biti izrazito dominantni”, priznaje jedan francuski dužnosnik obrane. U pozadini tinja nezadovoljstvo kašnjenjem zajedničkog programa borbenog zrakoplova FCAS vrijednog 100 milijardi eura; Berlin razmatra alternativna partnerstva sa Švedskom ili Ujedinjenim Kraljevstvom, što bi dodatno marginaliziralo Francusku.
Poljski pragmatizam
U Varšavi se pak njemačko ponovno naoružavanje doživljava kao nužno. Poljska sama ove godine ulaže 44 milijarde eura, odnosno 4,7 % BDP-a – najviše u NATO-u – kako bi izgradila jednu od najvećih vojski u Europi. Bivši veleposlanik Marek Magierowski poručuje: „Poljska je postala sjajni primjer među saveznicima NATO-a u smislu vojne potrošnje… Ako nam je ozbiljno stalo do kolektivne obrane, ne možemo stalno govoriti: 'Molim vas, svi trošite više na obranu. Ali ne vi, Njemačka.'”
Pomak tektonskih ploča
Unutar EU-a dužnosnici novu njemačku silu opisuju kao „telursku promjenu” koja će preoblikovati i političku i industrijsku arhitekturu Unije. Dok južne članice ostaju fiskalno sputane, ekonomski motor Unije postaje i obrambeno-industrijski. Francuski analitičari upozoravaju da Berlin više „ne mora napasti Alsace i Moselle – može ih jednostavno kupiti” kroz investicije.
Što dalje?
Sve dok se ne razjasni kakvu geopolitičku ulogu nova vojna sila želi igrati, europski partneri balansiraju između olakšanja zbog većih izdvajanja i nelagode pred njemačkom dominacijom. Jedno je sigurno: tradicionalni dogovor „Pariz drži vojsku, Berlin financije” više ne vrijedi, a Europa se mora prilagoditi novom poretku.