U raspravama o ratnim zločinima na moru stručnjaci se često pozivaju na presudu njemačkog suda iz 1919., jednu od najstarijih koje su izričito zabranile ubijanje ljudi koji su već preživjeli napad.
Dvojica časnika podmornice U-86 proglašena su krivima za „povredu prava naroda” nakon što su, po zapovijedi zapovjednika, otvorili vatru na čamce za spašavanje kanadskog bolničkog broda Llandovery Castle potopljenog pred irskom obalom u posljednjim mjesecima Prvog svjetskog rata. Sud je presudio da je pravilo protiv takvih napada „jednostavno” i „opće poznato” te je odbacio obranu da su optuženi samo slijedili naređenja. Nalog za ubijanje preživjelih proglašen je očito nezakonitim, pa poslušnost nije mogla biti olakotna okolnost.
Prof. William Schabas, stručnjak za međunarodno pravo s londonskog sveučilišta Middlesex, podsjeća da se ova gotovo stoljetna presuda i danas citira u pravnoj literaturi te da je njezino načelo ugrađeno u Rimski statut Međunarodnoga kaznenog suda. Time je slučaj Llandovery Castle postao trajni orijentir u određivanju osobne kaznene odgovornosti zapovjednika i podređenih za zločine na moru.
Povjesničari ističu da je ovo suđenje, održano na temelju Versailleskog ugovora, među prvim primjerima kada je nacionalni sud primijenio univerzalno međunarodno pravo na vlastite vojne djelatnike. Presuda je otvorila put kasnijim procesima protiv ratnih zločinaca, od Nirnberga do suvremenih predmeta pred Međunarodnim kaznenim sudom, potvrđujući da „samo sam slijedio naredbe” ne može opravdati namjerno ubijanje nemoćnih preživjelih.