Nizozemska već desetljećima prkosi globalnom standardu od 40 sati: zaposlenici u dobi od 20 do 64 godine prošle su godine radili u prosjeku 32,1 sat tjedno, što je najmanje u razvijenom svijetu.
Prema Eurostatu, iza „rada na nizozemski način” slijede Austrija, Njemačka i Danska s oko 34 sata. No put do današnjeg ‟raja za skraćeno radno vrijeme” počeo je osamdesetih, u doba visoke nezaposlenosti.
-
Feminizacija tržišta rada Ulazak velikog broja žena u zaposlenost potaknuo je novi model kućnog proračuna: „jedan i pol prihoda”. Jedan roditelj radi puno radno vrijeme, drugi nepuno, a država sustavom poreznih olakšica i socijalnih beneficija potiče takav raspored. Trend se proširio i na muškarce koji sve češće uzimaju „papadag” – dan u tjednu rezerviran za brigu o djeci.
-
Posljedice uspjeha • Nezaposlenost ostaje stabilno niska, a produktivnost po satu visoka. • Gotovo 75 % zaposlenih žena radi skraćeno, što je dovelo do rodnog jaza u plaćama i mirovinama te ograničenih prilika za napredovanje. • Sektorima poput zdravstva i obrazovanja sada kronično nedostaje radnika.
-
Kontrasti s Amerikom Dok američko tržište rada nema zakonske mehanizme za kraći radni tjedan, ekonomisti poput profesorice Juliet Schor tvrde da bi upravo to povećalo produktivnost i kvalitetu života. Nizozemski primjer pokazuje da je ideja izvediva, ali i da nosi svoje rizike.
-
Vlada želi – više rada Paradoksalno, Haag danas kampanjama pokušava motivirati građane da produlje radno vrijeme kako bi popunili praznine na tržištu. Tako „nizozemsko čudo” otkriva i svoju slabost: ni četiri radna dana tjedno nisu besplatan ručak.