Gotovo svaka šesta osoba na svijetu osjeća se usamljeno, a Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da se s posljedicama socijalne izolacije može povezati više od 870.000 smrti godišnje. Stručnjaci upozoravaju da se fenomen sve više pretvara u javnozdravstveni izazov čije se razmjere mogu usporediti s drugim velikim rizičnim čimbenicima.
• 16 % svjetske populacije – oko 1,3 milijarde ljudi – pati od osjećaja usamljenosti. • Socijalna izolacija pogađa do trećine starijih osoba i do četvrtine mladih. • Svakoga sata, prema WHO-u, stotinu ljudi umre od posljedica koje se dovode u vezu s usamljenosti.
Što kažu hrvatski psihijatri?
Predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb Darko Marčinko ocjenjuje da „usamljenost danas nije samo osobni problem, nego ozbiljan javnozdravstveni izazov”. Naglašava razliku između samoće i usamljenosti: samoća je fizička odvojenost, dok je usamljenost subjektivni osjećaj izostanka emocionalne povezanosti. Presudna, kaže, nije količina kontakata nego njihova kvaliteta.
U kliničkoj praksi usamljenost se rijetko prijavljuje kao glavni problem; pacijenti češće govore o nesanici, tjeskobi ili kroničnom umoru. „Istraživanja pokazuju kako usamljenost nosi veći stupanj stigme nego druge psihološke smetnje”, navodi Marčinko. Dodaje da usamljenost povećava rizik od depresije, demencije i kardiovaskularnih bolesti, dok društvene mreže „paradoksalno pogoršavaju problem” jer nude informacije, ali ne i stvarnu povezanost.
Psihijatar i psihoterapeut Vedran Bilić opisuje usamljenost kao „složen i bolan unutarnji doživljaj” koji ne ovisi nužno o stvarnoj izolaciji. Bliskost se, tvrdi, razvija postupno i zahtijeva osjećaj vlastite vrijednosti, otvorenost i interes za druge. Posebno ističe ulogu srama: riječ je o snažnoj socijalnoj emociji zbog koje se osoba povlači baš onda kad joj je kontakt najpotrebniji.
Na egzistencijalnu dimenziju problema upozorava psihijatar Berislav Tentor, koji usamljenost naziva „možda najbolnijim osjećajem ljudske boli” jer uključuje i filozofsku razinu iskustva. U terapiji se, kaže, često prikriva iscrpljenošću ili rečenicom: „Nitko me ne vidi”.
Tko je najranjiviji?
• adolescenti i mladi odrasli • starije osobe • ljudi u velikim gradovima • osobe koje prolaze životne prijelaze ili su doživjele gubitke
Mogući put izlaska
Stručnjaci se slažu da su ključni neposredni odnosi i empatija. „Čovjek je čovjeku lijek”, poručuje Marčinko, pozivajući na jačanje kvalitete međuljudskih veza kako bi se ublažile posljedice sve raširenijeg osjećaja usamljenosti.