Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman ne putuje samo po diplomatskim predvorjima; paralelno s državničkim zadacima njeguje i itekako unosan privatni posao.
Šef hrvatske diplomacije ovih je dana u New Yorku, gdje sudjeluje u radu Opće skupštine Ujedinjenih naroda. Ritam mu je poznat: obilazak svjetskih prijestolnica, osjetljivi pregovori i redovito predstavljanje Hrvatske u Bruxellesu. Na takvim je susretima nedavno, primjerice, „Putinovu ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu” citirao rusku poeziju, dok je od kolege u Beogradu zatražio podatke o nestalima iz Domovinskog rata. U Pragu je, nakon što je Češka prekinula ovisnost o ruskim energentima, ponudio hrvatske naftovode i plinovode za transport sirove nafte i plina.
Istodobno, ministar je suvlasnik obiteljske tvrtke koju se opisuje kao „pravu tvornicu novca”. Poduzeće već godinama posluje s državom, a najviše zarađuje u krizama uzrokovanima masovnim obolijevanjem životinja. Svaki novi val takvih epidemija znači i dodatni priljev prihoda, jer upravo tada država najviše naručuje proizvode i usluge koje tvrtka isporučuje.
Podaci o konkretnoj zaradi i visini ugovora nisu objavljeni, no ministar se, prema imovinskoj kartici, svrstava među najbogatije članove Vlade. Činjenica da istodobno odlučuje o državnoj potrošnji te posluje s javnim sektorom otvara pitanje mogućeg sukoba interesa – i to u trenutku dok Hrvatska u Europskoj uniji poziva na transparentnost i odgovorno upravljanje javnim novcem.
Dok ministar u UN-u sudjeluje u raspravama o globalnim krizama i energetskim izazovima, njegova obiteljska tvrtka kod kuće ubire profit upravo u kriznim situacijama. Opozicija već najavljuje da će tražiti detaljnije provjere: zanima ih kako se usklađuju interesi ministra-poduzetnika i potreba da država pri nabavi postupa nepristrano.
Za sada iz Vlade stiže tek poruka da je sve „u skladu sa zakonom”, no mnogi se pitaju koliko je politički održivo da najbogatiji ministar sudjeluje u donošenju odluka koje mogu utjecati na prosperitet njegove obitelji.
U javnosti zato raste pritisak: zahtijeva se potpuna transparentnost ugovora, jasna revizija mogućeg sukoba interesa i odgovor na ključno pitanje – gdje prestaje diplomatska misija, a počinje privatni profit?
