Kad je 1991. buknuo rat, stotine mladića iz Dalmacije zatekle su se u uniformama Jugoslavenske narodne armije daleko od kuće – i, kako se ubrzo pokazalo, na pogrešnoj strani bojišnice.
Služiti JNA bila je obvezna stepenica u životu svakog osamnaestogodišnjaka Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Savezni zakon određivao je 12 mjeseci roka, a društveni mit govorio je da se u kasarnu odlazi kao mladić, a vraća kao „pravi muškarac“. Jedan od proklamiranih ciljeva bio je i „zbližavanje narodnosti“, pa su se Hrvati mahom slali u druge republike – najčešće u Srbiju.
No krajem osamdesetih porasle su tenzije, a međunacionalni incidenti postali učestaliji. U ožujku 1991. Slovenija je ustavnim amandmanom svoje regrute povukla iz JNA, a 25. lipnja iste godine Hrvatski sabor donio je Ustavnu odluku o suverenosti te zakon po kojem novaci više ne smiju služiti vojsku izvan granica Republike Hrvatske.
Rat u Sloveniji potaknuo je val dezerterstva: mladići su masovno bježali iz postrojbi, svjesni da bi uskoro mogli zaratiti protiv vlastitog naroda. Iako je bjegunčevanje nosilo teške kazne, mnogi su procijenili da je moralna cijena sudjelovanja u „nametnutom ratu“ još viša.
Ipak, dio Dalmatinaca ostao je u JNA. Kada su se postrojbe prebacile u Hrvatsku, ti su se ročnici – često protiv volje – našli u borbi protiv gradova i sela iz kojih su potekli. Povratak kući bio je mukotrpan: tražilo se oprost, ali i načini za iskupljenje. Mnogi su se, čim su to mogli, pridružili Hrvatskoj vojsci i na kraju postali – hrvatski branitelji.
Trideset i više godina poslije, njihova priča podsjeća na složenost ratnih sudbina i na činjenicu da je u vihoru raspada Jugoslavije granica između „pravog“ i „pogrešnog“ izbora često bila razorena jednako kao i sama zemlja.