Posljednje desetljeće donijelo je primjetan pad učestalosti igranja igara na sreću među hrvatskim srednjoškolcima. Istraživanje tima s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (ERF) i Klinike za psihijatriju Sveti Ivan pokazuje da je udio adolescenata koji se redovito klade na sportske rezultate sa oko 30 % početkom 2010-ih pao na približno 10 %.
Profesor Neven Ricijaš, voditelj istraživanja, taj je trend povezao s kombinacijom preventivnih programa, strožih zakonskih ograničenja oglašavanja i društvenom prilagodbom nakon početnog „booma” tržišta igara na sreću s početka 2000-ih. Ipak, napominje da su hrvatske brojke i dalje više od prosjeka zapadne Europe.
Muški fenomen i sportski okidač Kockanje je izrazito spolno asimetrično: omjer mladića i djevojaka koji sudjeluju u igrama na sreću približno je 9:1. Posebno su ugroženi dečki skloni sportu, ponajprije nogometu, jer su stalno izloženi sportskim kvotama i reklamama. Ricijaš to objašnjava „dvosjeklim mačem” roditeljskih očekivanja: „To je iz roditeljske perspektive dvosjekli mač. S jedne strane, želimo uključiti djecu u sport i sretni smo da su za njega zainteresirani, a s druge strane, zbog izražene povezanosti sa sportskim klađenjem, sport istovremeno predstavlja rizik.”
Digitalni pomak – nova klopka Smanjenje klasičnog klađenja ne znači nestanak problema. Brzi rast online platformi i ilegalnih priređivača igara na sreću otvara novu frontu borbe protiv ovisnosti, upozorava Ricijaš. Zbog lakše dostupnosti i anonimnosti ekran može postati zamjena za kladomate, a rizik se seli iz uličnih poslovnica u džep mobitela.
Nevidljiva ovisnost i alarm za roditelje Kockanje ne ostavlja fizičke tragove, pa stručnjaci govore o „nevidljivoj ovisnosti”. Prvi znakovi vide se u promjenama raspoloženja, nesanici, padu školskog uspjeha i prikrivenim financijskim teškoćama. Ricijaš savjetuje roditeljima da budu oprezni ako dijete počne naglo prodavati osobne predmete, u kući nestaju vrijedne stvari ili se odjednom pojavljuju skupi gadgeti bez uvjerljivog objašnjenja: „Kod maloljetnika bi roditelji trebali biti posebno oprezni, ako vide ili saznaju da je dijete prodavalo neke svoje predmete, da pokušava na neobičan ili drukčiji način doći do novca, da im nestaju neki vrjedniji predmeti iz kuće, primjerice zlato ili tehnika, ali i ako dijete ima neke skuplje predmete za koje ne može uvjerljivo objasniti odakle ih je nabavio ili kupio.”
Iako statistike ohrabruju, stručnjaci poručuju da bitka nije završena. Digitalno okruženje zahtijeva nove modele zaštite, dok se roditeljima preporučuje aktivan razgovor s djecom o klađenju, sportu i novcu – prije nego što problem postane vidljiv.