Premijera drame „Legenda o Agamemnonu 2.0”, suvremenoga autorskog tandema Lade Kaštelan i redateljice Livije Pandur, pretvorila je pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta u trosatni obred između trpnje i pobune.
Već prvi prizor na metalnoj kosini – goli torzo Livia Badurine koji se iz iskrivljena položaja postupno uspravlja – najavio je spor, mučan ritam i akustičku napetost od koje publika nije mogla pobjeći. Lepršavi zvukovi ptica rezali su tišinu, dok se Badurinin Starac, „meštar ceremonije”, oblačio i uvodio gledatelje u apokaliptičnu viziju svijeta.
Iako naslov sugerira distopijsku agitaciju kraja svijeta, predstava nudi mnogo složeniji sloj emocija i ideja. Posebno su odjeknule (dvostruke) uloge Klitemnestre, Helene i Kasandre, odigrane, prema reakcijama iz dvorane, prevratnički snažno. Njihove borbe – između krika i šutnje, razuma i ludila – tvore srž priče koja se, umjesto na spektakl katastrofe, fokusira na otpor.
Scenski minimalizam – limena rampa, pomno dozirana svjetla i zvukovi – pojačao je osjećaj oporosti. Kaštelanina dramaturgija ne libi se usporavanja radnje, dok Pandur vodi glumački ansambl sigurno kroz traumu, grotesku i trenutke gotovo meditativne tišine. Rezultat je predstava koja zahtijeva potpunu predaju publike i nagrađuje je dubokim, nerijetko uznemirujućim dojmovima.
„Legenda o Agamemnonu 2.0” tako stoji i kao priča o istrošenosti svijeta i o neuništivoj ljudskoj potrebi da se – čak i kroz ludilo – pronađe prostor otpora. Zbog snage glumačkih kreacija i hrabre režijske vizije, riječ je o kazališnom iskustvu koje se, unatoč težini teme, isplati vidjeti.