Bivši ministar obrane Damir Krstičević, tada zapovjednik 4. gardijske brigade, prisjetio se za 25. obljetnicu Vojno-redarstvene operacije Oluja kako je 3. kolovoza 1995. u 21 sat sudjelovao na „kratkom i operativnom” sastanku u Zapovjedništvu Zbornog područja Split.
„Tek usred noći dobili smo zapovijed da operacija kreće u 5 sati”, kaže Krstičević, naglašavajući da je brzina bila ključna. Dvije „bratske” brigade – četvrta i sedma – postavljene su kao udarne snage s ciljem munjevitog prodora prema Kninu, u skladu s namjerom generala Ante Gotovine da se grad zauzme što prije.
Prethodne operacije Zima ’94, Skok 1, Skok 2 i posebno Ljeto ’95, kada su Grahovo i Glamoč stavljeni pod hrvatski nadzor, stvorile su, kaže, „ključne uvjete” za Oluju prekidajući vezu između tzv. Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Odbijanje plana Z-4 u pregovorima u Ženevi bio je, prema njegovim riječima, jasan signal da će „uskoro krenuti konačni obračun i oslobođenje naše Domovine”.
Iako je 4. brigada dotad „nije izgubila nijednu bitku”, Krstičević priznaje da je mogućnost neuspjeha postojala: „Razmišljao sam i o neuspjehu, taj rizik se nije smio eliminirati. Ali nismo imali pravo na neuspjeh.” Četiri godine rata iscrpile su Hrvatsku, pa je, naglašava, na vojsci bila „velika odgovornost” da rat privede kraju i omogući povratak stanovništva.
Trenutak ulaska u Knin opisuje kao „nezaboravan i neopisiv”, posebno silazak na Kninsku tvrđavu gdje je istaknuta hrvatska zastava. Ulogu političkog vodstva u uspjehu operacije vidi kao presudnu: zahvaljuje žrtvi branitelja i „odličnom političkom vodstvu, na čelu s predsjednikom Tuđmanom”.
Svečano obilježavanje Oluje, smatra, uvijek mora ostati vezano uz Knin jer taj grad simbolizira konačno oslobođenje države.
