Nova knjiga američkog geografa Samuela Millera McDonalda, „Progress: Dark as the Night, Erased as the Dawn” (izd. Verso), žestoko dovodi u pitanje uvjerenje da čovječanstvo neprekidno napreduje.
McDonald tvrdi da je današnji svijet obilježen padom demokracije i slobode govora, galopirajućom nejednakošću te „ekološkim kolapsom koji kuca na vrata”. Podsjeća da se Gini koeficijent Sjedinjenih Država približio razini robovlasničkog Rima, a da su stope maternalne smrtnosti među američkim milenijalcima trostruko veće nego u generaciji njihovih roditelja – unatoč statusu „najbogatijeg društva na planetu”.
Autor vidi uzrok letargije u „propagandi elite” koja širi narativ o neizbježnom napretku i time, tvrdi, potiče javnost da prepusti moć „prosvijetljenoj manjini”. Čak i kada izbiju prosvjedi, najčešće traže tek „kozmetičke preinake, nikako revoluciju”.
Prema McDonaldu, zabluda traje tisućama godina. U ranim ljudskim zajednicama odnos prema prirodi bio je „zajedničarski i ravnopravan”, no oko 3000. pr. Kr. nastaje „parazitska ekonomija” koja počinje eksploatirati okoliš. Mesopotamski epovi poput „Epa o Gilgamešu” i biblijska Knjiga Postanka, u kojima čovjek dobiva nalog da „pokori Zemlju”, služe mu kao primjeri najstarije „propagande napretka”.
Nakon religije, štafetu preuzima kapitalizam: „napredak” se svodi na akumulaciju bogatstva u rukama 1 %, dok priroda i radništvo snose troškove. McDonald posebno kritizira suvremeni neoliberalizam i pad kvalitete hrane – „spužvastu, bezukusnu pseudo-kruh” umjesto nekadašnjeg pravog kruha.
No recenzenti mu predbacuju pretjerivanja. Autorov opis religije sveden je na „opijum za narod”, iako je, podsjeća kritika, kršćanstvo više puta služilo kao poticaj pobunama – od Seljačke bune do Tajpinga. Upitan je i njegov nekritički oslonac na tezu Davida Graebera i Davida Wengrowa da su prosvjetiteljske ideje potekle iz domorodačke Amerike; povjesničari poput Davida A. Bella to smatraju „fantazijom”.
McDonaldovo apokaliptično predviđanje povratka ropstva zbog klimatskog sloma ocjenjuje se pretjerano sigurnim, osobito u vrijeme kada umjetna inteligencija smanjuje potražnju za radnom snagom. Skeptičan je i prema nuklearnoj energiji u neoliberalnom sustavu, iako tržišta upravo ulažu milijarde u male modularne reaktore.
Unatoč manjkavostima, „Progress” dobiva pohvale kao „zadovoljavajuća protuteža samozadovoljstvu” autora poput Stevena Pinkera. Čitatelji će, zaključuje kritika, u njoj pronaći poticaj na razmišljanje o cijeni koju plaćamo za vjeru u linearnu putanju čovječanstva – ali i dozu sumornog fatalizma koja će mnoge ostaviti skeptičnima.