Bračnom paru Césaru Silveru (42) i Fanny González (39) iz Paragvaja preseljenje iz malog argentinskog sela u Rijeku prije dvije godine donijelo je, kako kažu, „izvanredno iskustvo”.
„Došli smo u Rijeku i istina je da je naš sin bio jedan od glavnih razloga za emigraciju. Kada je napunio četiri godine, počeo je sam, bez ikakve pomoći, čitati i pisati”, prisjeća se César. U njihovu mjestu nije bilo mogućnosti za obrazovni napredak pa su odlučili potražiti europsku državu s boljim prilikama.
Iako s Hrvatskom nemaju obiteljske veze, odluku su olakšali kontakti iz Fannyna vjerskog kruga. Po dolasku je ona brzo našla posao u Riječkoj nadbiskupiji, a ubrzo joj se ondje pridružio i suprug koji je po struci kuhar. „Velika većina Hrvata vrlo je ljubazna i solidarna prema nama”, ističe César, napominjući da im je najveći izazov učenje jezika. Sin Fabrizio (6), pak, „govori kao domaći” i već pohađa satove klavira i pjevanja.
Rijeka im, dodaju, nudi sve što su tražili: posao deset minuta hoda od stana, školu u susjedstvu i more nadomak ruke. Stoga planiraju ostati dugoročno.
Povijesna se slika migracija sada okreće: dok su krajem 19. i početkom 20. stoljeća mnogi Hrvati zbog siromaštva odlazili u Argentinu, Čile ili Peru, danas se potomci tih iseljenika – ali i novi doseljenici poput obitelji Silvero – vraćaju ili tek otkrivaju Hrvatsku. Jedan od njih je i 36-godišnji Josip Milich iz Buenos Airesa, potomak Imoćanina Mate Milića i Hvaranke Dinke Dulčić, koji se nedavno s partnericom trajno preselio u zemlju svojih djedova.
Od privremenih radnika s početka prošloga stoljeća do današnjih digitalnih nomada i mladih obitelji, hrvatska migracijska priča tako dobiva novo poglavlje: zemlja koja je dugo ispraćala – sada sve češće dočekuje.