Prazne ulice starogradske jezgre, zatvoreni izlozi sezonskih trgovina i tek poneki kafić s punom terasom na Giardinima – tako izgleda Pula početkom listopada. Zatvaranje turističke sezone ponovno je otvorilo staru raspravu o vitalnosti gradskog društvenog života, a povod dodatnim emocijama bila je nedavna odluka da se u Rojcu ukloni mural legendarnog frontmena KUD-a Idijoti Branka Črnca Tuste, čiji je život i završio upravo u listopadu.
Podsjetnik na Tustu vratio je mnoge Puležane u rane devedesete, kad je grad, usprkos ratnim godinama, slovio kao „mitološki Berlin koji ne spava”. Noćni izlazak tada je značio birati između Uljanika, Circola, Piramide, Pattinaggia ili niza manjih klubova poput Palaticuma, Miragea i Torpeda. Ljetne pozornice na Valkanama i Valsalinama redale su koncerte, dok su kafići na Korzu, u kavani Jadran ili Neptunu bili dnevna točka susreta.
Danas, tvrde starosjedioci, od nekadašnjeg sjaja ostale su tek „mrvice”. Lokali se gase ili mijenjaju namjenu, a grad se prazni čim zahladi. Kritikuju prije svega vlastitu pasivnost, uz već uobičajenu pritužbu: „A kad se nema gdje izaći”.
Kontrast im pruža perspektiva doseljenika. Glazbenica koja je studirala u Zagrebu, a sada nastupa i živi u Puli, ocjenjuje da grad još uvijek nudi „dovoljno mjesta za svirke, izložbe i izlaske”. Njezina opaska otvorila je pitanje je li problem doista u ponudi ili u tome što domaći ljudi više ne sudjeluju u onome što postoji.
Rasprava o „prokletoj pulskoj tapiji”, kako nostalgičari nazivaju osjećaj zastoja, tako se nastavlja iz sezone u sezonu. Dok jedni čekaju da se ponovi zlatno doba Uljanika i punih Korza, drugi smatraju da je ključ u vlastitoj inicijativi – izaći, poslušati koncert i napuniti grad, pa makar i u hladnoj listopadskoj večeri.