U Gradskoj knjižnici Rijeka predstavljena je antologija „Jadranskih sirena zov”, prvi panoramski pregled poezije hrvatskih pjesnikinja s područja Dalmacije od 18. stoljeća do danas.
Sastavile su je dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, predsjednica Društva hrvatskih književnika i znanstvena savjetnica HAZU, te prof. dr. sc. Gordana Laco, izvanredna profesorica splitskog Filozofskog fakulteta i čelnica splitsko-dalmatinskog ogranka DHK. Razgovor u Rijeci vodio je predsjednik riječkog ogranka DHK Davor Grgurić.
„Premda su u 18. stoljeću žene rijetko imale pravo javnog glasa, na današnjem hrvatskom jugu već tada djeluju autorice čiji rukopisi često ostaju neobjavljeni”, naglasila je Mihanović-Salopek, izdvojivši Anicu Bošković, Mariju Betteru Dimitrović i Lukreciju Bogašinović Budmani. Sve su pisale duhovnu poeziju, dok je, podsjetila je, na sjeveru grofica Katarina Patačić bez prigovora stvarala ljubavne stihove na kajkavskome.
Posebno je spomenula i ranonovovjekovnu intelektualku Mariju Đurđević Bunić, koja je kćeri poručila: „Ni bogatstvo, ni plemstvo, ni moć, ni novac, ni ljepota ne vrijede bez znanja.” Autorica antologije ocjenjuje tu misao „nevjerojatno suvremenom”, jer obrazovanje i danas ostaje ključ ženske emancipacije.
U 19. stoljeću preporoditelji su, kazala je, prepoznali važnost ženskog pisanja; Ante Kuzmanić i njegovi suradnici u „Zori Dalmatinskoj” vidjeli su majke kao prve učiteljice koje djecu uvode u hrvatski jezik.
Već početkom 20. stoljeća književnica i glumica Božena Begović te manje poznata omiška autorica Olga Ivezić Lozančić šire tematske i umjetničke okvire. Ivezić Lozančić, slikarica i vlasnica prvog kina u Omišu, završila je u siromaštvu nakon nacionalizacije obiteljske imovine, unatoč iznimnom talentu sačuvanom u rukopisima.
Najveći preokret, istaknula je urednica, donijela je Vesna Parun: „prva je otvoreno progovorila o intimnim temama, ženskim osjećajima i ljubavi”.
Antologija okuplja više od sto autorica, među ostalima Jagodu Marinić, Marelu Mimicu, Dunju Kalilić, Eneriku Bijač i brojne suvremene glasove. Zasebno poglavlje posvećeno je iseljeničkim pjesnikinjama iz New Yorka i Beča koje i dalje pišu o Jadranu kao sastavnom dijelu identiteta.
„Željeli smo pokazati koliko je ženski poetski glas snažan, raznolik i ukorijenjen u dalmatinskom prostoru i kulturi”, zaključila je Mihanović-Salopek, uvjerena da će „Jadranskih sirena zov” postati referentno djelo za proučavanje ženskog pisanja na Jadranu.