Dok posljednji svjedoci nestaju, njihovi unuci sve češće posežu za humorom kako bi ispričali obiteljsku povijest prožetu progonom i gubitkom – riskirajući pritom optužbe za neukus, ali osvježavajući memoriju kolektivne traume.
Grafička spisateljica i ilustratorica, unuka njemačko-židovske izbjeglice Gisele, godinama je istraživala bakinu biografiju za memoar „The Crystal Vase”. Svoje je bilješke ispunila jednako mračnim činjenicama – kuća spaljena u Kristalnoj noći, otac odveden u Buchenwald i nikada vraćen – kao i groteskno smiješnim obiteljskim anegdotama: bakinom upornom serviranju pokvarenog mesnog kruha sinu sve dok ga nije pojeo ili činjenicom da je obiteljsko srebro nakon njezine smrti završilo u stričevim gaćama na putu preko granice.
Sličan spoj patosa i prkosnog smijeha postaje zaštitni znak čitave generacije. Redatelj i glumac Jesse Eisenberg svoj film „A Real Pain” opisuje ovim riječima: „Prva generacija gradi kuću. Druga živi u njoj. Treća je spaljuje.” U jednoj sceni impulzivni Benji (Kieran Culkin) nagovori grupu na „ratne” fotografije kraj Spomenika herojima Varšavskog ustanka, dok njegov ukočeni rođak David (Eisenberg) gunđa da je to „nepoštovanje”. Publika se smije, ali film istodobno poštuje povijest.
U tragikomediji „Treasure” Lena Dunham glumi Ruth koja s ocem preživjelim iz Auschwitza (Stephen Fry) obilazi Poljsku. Nakon što uspije otkupiti bakin porculanski servis, on hladno zaključi: „I sad imaš čajnik.” Replika ruši sentimentalnost, no ne negira tragediju.
Pisanome žanru pridružuje se Joe Dunthorne u knjizi „Children of Radium”. S majkom boravi u minhenskoj sobi gdje je njegov pradjed – inače znanstvenik koji je radio na kemijskom oružju za naciste – proveo bračnu noć. Scenu opisuje sa sardonijom distancom, prizivajući humor kao jedini način da podnese složen obiteljski naslijeđe.
Zašto komedija? Autori smatraju da ironija ne ublažava bol, nego pomaže pri susretu s njom. Humor postaje „vrata u priču”, alat koji dopušta zvučni sudar banalnog i jezivog – pokvareni Fleischkäse pored tablice deportacija, prepirka oko tepiha uz popis stradalih u Sobiboru. Time treća generacija preuzima vlasništvo nad narativom, odbijajući čisto svečani ton, ali i bijeg u zaborav.
„Humor i ozbiljnost mogu dijeliti isti stol”, bilježi autorica „The Crystal Vase”, dodajući da očekuje kako će je jednoga dana vlastiti sin optužiti da je – kao vegetarijanku – lišila djetinjstvo okusa mesnog kruha. Nasljedstvo trauma, očito, ne bira žanr – ali nova generacija bira smijeh kao način da ga preživi.