Goblen na zidu budimpeštanskog stana srednjoškolske nastavnice Erszebet, s izvezenim granicama nekadašnje Kraljevine Ugarske, slikovito podsjeća na složenu povijest prostora u kojima su se stoljećima isprepletali hrvatski i mađarski interesi.
Jesen je 2019. godine i, kako svjedoči kratka epizoda iz stana u središtu mađarske prijestolnice, povijesne mape i danas bude osjećaje ponosa, nostalgije, ali i napetosti. U razgovoru s novinarima, Erszebet – koja ne smatra da pripada pristašama premijera Viktora Orbána – razmatra izazove 30 godina nakon pada Berlinskog zida, u vrijeme kada su se odnosi Hrvatske i Mađarske počeli zatezati novim optužbama za ratno profiterstvo.
Priča o goblenu služi tek kao ulaz u širu raspravu: kako su nekadašnji „veliki prijatelji” stigli do situacije u kojoj se preispituju vlasnička previranja, energetske ambicije i nagomilane povijesne traume. Iz Budimpešte se tako ponovno čuje staro pitanje teritorija i povijesnih prava, dok se iz Zagreba istodobno šalju poruke kako se ratne zasluge i žrtve ne smiju relativizirati.
Dok mađarska javnost zazire od optužbi koje se u Hrvatskoj tumače kao klasično ratno profiterstvo, hrvatska strana inzistira da se u gospodarskim sporovima ne zaborave ni humanitarne ni političke posljedice Domovinskog rata. Nisu rijetki ni glasovi koji podsjećaju da je upravo poslijeratna privatizacija otkrila pukotine u nekada čvrstom savezništvu dviju susjeda.
Danas, kada se o hrvatsko-mađarskim odnosima raspravlja u Bruxellesu jednako žestoko kao i u Zagrebu i Budimpešti, goblen iz Erszebetina dnevnog boravka postaje simbol: podsjetnik na slojevitu prošlost, ali i na potrebu da se rasprave o profitu, granicama i odgovornosti vode otvoreno, bez mitova i optužbi koje bi mogle dodatno narušiti ionako krhko povjerenje.
