Hrvatska brodogradnja nekad je bez zadrške ulazila pod površinu mora, a danas – upozorava inženjer Milivoj Vukman – taj se potencijal rasipa dok Ratna mornarica iz godine u godinu ostaje bez podmorničke komponente.
„To je ključni problem”, kaže Vukman podsjećajući na dugu tradiciju:
• Neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Puli su, prema talijanskoj dokumentaciji pronađenoj u brodogradilištu 3. maj, izgrađene podmornice Sutjeska i Neretva. • U Brodarskom institutu u Zagrebu projektirana je klasa Heroj – tri podmornice (Heroj, Junak, Uskok) sagrađene u Splitu 1960-ih kao brodovi manjih kapaciteta. • Početkom 1970-ih slijedila je klasa Sava, dvije podmornice deplasmana oko 900 tona. • Potom je razvijena serija stotinjak-tonskih diverzantskih ronilica, „vrlo praktičnih za prijevoz diverzanata i borbenih sastava”.
Posljednji zahvat na domaćoj podmornici bio je preinaka male diverzantske podmornice Velebit 1996. godine. „Od tada se više ništa nije radilo, a stručni se kadar raspršio po zapadnoj Europi”, navodi Vukman.
Unatoč tomu, brodograđevni inženjer Josip Jurišić tvrdi da znanje nije nestalo: „Postoji nukleus. Inženjerski kadar mogao bi se ponovno formirati. Ne tvrdim da bi se odmah mogla graditi podmornica, ali vjerujem da bi se za godinu ili dvije to moglo ostvariti ako bi postojala potreba.”
Kao dokaz navodi aktualne projekte koji nastaju u hrvatskim projektnim uredima, ponajviše u Rijeci – novi trajekt za Jadroliniju, policijski obalni ophodni brod i besposadna plovila. „Stručnjaci iz Brodosplita i drugih škverova nisu nestali”, naglašava Jurišić.
Dvojica inženjera slažu se da bi strateška odluka države mogla ponovno pokrenuti proizvodnju podmornica. Do tada, podsjeća Vukman, paradoks ostaje: zemlja koja ih je nekad rutinski gradila danas ih – ni ne posjeduje.