Globalizacija nije u povlačenju nego u prilagodbi, ocjenjuje dr. sc. Damir Novotny, profesor stručnih studija sa Sveučilišta Algebra Bernays, u razgovoru o sadašnjem stanju svjetske trgovine i proizvodnje.
Profesor podsjeća da je proces snažno ubrzao početkom 1990-ih, kada su azijske zemlje s jeftinom radnom snagom prihvatile liberalne ekonomske preporuke iz Washingtona, dok je širenje interneta omogućilo novu globalnu podjelu rada. Rezultat: rast nacionalnog bogatstva u Kini, Indiji i nizu drugih država, ali i očuvanje umjerene inflacije u razvijenom svijetu.
Pandemija koronavirusa, trgovinski ratovi i povratak intervencionizma usporili su taj zamah. Ipak, Novotny drži da je „globalna međuzavisnost toliko snažna da je gotovo nemoguće globalnu ekonomiju vratiti u predglobalizacijsko stanje”. Po njegovu mišljenju, ni najtvrđa antiglobalizacijska retorika Donalda Trumpa nije uspjela prekinuti lanac ovisnosti američke ekonomije o Aziji i Europskoj uniji.
• SAD pokušava smanjiti uvozne deficite podizanjem carina, no istodobno ograničava imigraciju potrebnu za povratak proizvodnje. • Kina, iako sve utjecajniji igrač, suočena je s velikim unutarnjim dugovima i nižim BDP-om po stanovniku od zapadnih gospodarstava. • Indija preuzima primat među brzorastućim azijskim ekonomijama zahvaljujući liberalnijem modelu.
Novotny zaključuje da globalizacija nije potrebna samo Zapadu: „Ekonomski interesi razvijenih i nedovoljno razvijenih zemalja ipak će prevladati.” Umjesto povratka blokovskoj podjeli, očekuje „novo miješanje karata” uz naglasak na održivom razvoju.
Što se Hrvatske tiče, integracija u jedinstveno tržište Europske unije povećala je izvoz usluga, ali i izazvala veliki val emigracije. Istodobno, snažan rast turizma i IT-a potaknuo je dosad neviđenu imigraciju radne snage. Male zemlje, kaže ekonomist, moraju se otvarati: primjer Irske i Danske pokazuje da „snažne institucije i brza prilagodba” pretvaraju globalne tokove u prednost.
Prema Novotnyju, Hrvatska će nastaviti brzo globalizirati uslužni sektor, dok bi proizvodnja hrane trebala ostati što lokalnija – ravnoteža koja, vjeruje, može očuvati društvenu i gospodarsku stabilnost u „šarenoj” Europi kakvu je predvidio Umberto Eco.