Europske članice NATO-a ulaze u desetljeće masovnog naoružavanja nakon što je savez u lipnju podigao cilj potrošnje na 3,5 % BDP-a, a neke države već najavljuju i skok na 5 %. Analitičari iz Bruegela procjenjuju da će samo 23 članice EU-a time svake godine ubrizgati gotovo 270 milijardi eura u obranu – novac koji će oblikovati industrijsku kartu kontinenta.
Najveće pitanje nije koliki, nego gdje potrošiti taj novac. Saveznici su se razvrstali na spektru od „kupuj američko” do „gradi europsko”.
• Brzi put do cilja: skupi američki sustavi poput lovca F-35 ili protuzračne baterije Patriot omogućuju državama da u jednom potezu ispune NATO-ovu kvotu. Jedna Patriot baterija stoji oko 1 milijardu dolara, a svaki presretački projektil dodatnih 4 milijuna dolara.
• Europska alternativa: francusko-talijanski SAMP/T s projektilom Aster 30 je otprilike trećinu jeftiniji. Pariz i Madrid godinama tvrde da je jačanje domaće industrije ključ sigurnosti te su s Berlinom pokrenuli ambiciozni program budućeg borbenog zrakoplova FCAS.
• Poljska sprinta naprijed: Varšava je u pet godina više nego udvostručila obrambeni proračun, naručila 189 tenkova K2, 212 haubica, stotine helikoptera i raketnih sustava, ne birajući između SAD-a, Južne Koreje ili Europe – važna je brzina isporuke.
• Cijena ovisnosti: Godine kupnje američkog oružja smatrale su se ulaznicom u milost Washingtona. No povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću i njegova nevoljkost da eksplicitno jamči zaštitu Europe potaknuli su sumnje kupuje li se time doista sigurnost ili samo produžuje tehnološka ovisnost.
• Poskupljenja na tržištu: Od ruske invazije na Ukrajinu cijena NATO-ovih topničkih granata kalibra 155 mm skočila je s 2 000 na oko 8 000 eura, a gužva u globalnim knjigama narudžbi posebno pogoduje izvoznicima koji mogu brže isporučiti – uglavnom SAD-u i Južnoj Koreji.
Pritom NATO-ovi ciljevi mjere samo postotke BDP-a, a ne potiču kupnju domaće opreme niti učinkovitu borbenu sposobnost. Španjolski premijer Pedro Sánchez zato je upozorio da se „gledanje u brojke lako pretvori u igru optike, a ne stvarne moći”. Unatoč tomu, saveznici su u Haagu potpisali obvezu i sljedećih će se godina pod budnim okom Bruxellesa utrkivati tko će brže i glasnije pokazati da troši.
Dok jedni vjeruju da im američki hardver nudi najbrži štit, drugi računaju na dugoročnu dividendu ulaganja u europske pogone. Ishod će definirati ne samo sigurnost kontinenta, nego i tko će ubirati milijarde koje Europljani upravo iznose iz blagajne.
