Spor oko buduće uloge ukapljenog prirodnog plina (LNG) u brodarstvu pretvorio se u geopolitički sukob koji razdvaja najveće europske pomorske sile i uvlači Washington i Peking u raspravu o dekarbonizaciji svjetske flote.
Međunarodna pomorska organizacija (IMO) u listopadu bi trebala usvojiti okvir Net-Zero koji od 2028. predviđa novčane kazne za operatore brodova čija goriva premaše utvrđene granice onečišćenja. Emisije će se računati po načelu „od izvora do dimnjaka”, pa će se uzimati u obzir i staklenički plinovi nastali pri vađenju, preradi i transportu goriva – što umanjuje ekološku korist prelaska na LNG.
JUG PROTIV SJEVERA EU-a • Grčka, Italija, Cipar i Malta zalažu se da se LNG prizna kao prijelazno rješenje na putu prema zelenijem brodarstvu. • Danska i Nizozemska guraju strože kriterije kojima bi se iz tankova izbacilo „klasični” LNG i favoriziralo vodik te sintetička goriva proizvedena uz obnovljive izvore ili tehnologije hvatanja ugljika.
PROCJEP POSTAJE GEOPOLITIČKI Američka administracija oštro je kritizirala nacrt IMO-a, nazvavši ga „globalnim porezom na ugljik za Amerikance”. Washington tvrdi da bi skupi alternativni pogoni koristili Pekingu, dok bi SAD, koji Europi već prodaje velike količine LNG-a, bio pogođen dodatnim troškovima.
Kina, pak, podupire dansku inicijativu jer je masovno uložila u zelene metanolne i amonijačne pogone te se nada postati ključni dobavljač kad brodarske kompanije masovno krenu prema nultim emisijama.
GRČKA FLOTA NA LNG-u Južnoeuropske države naglašavaju da na svjetskim rutama već plovi oko 1 485 brodova prilagođenih LNG-u, a gotovo 1 000 je u narudžbi. Ističu i postojeću globalnu mrežu LNG terminala i bunkeringa, nasuprot skromnoj infrastrukturi za e-metanol ili e-amonijak.
Europska unija, koja se obvezala do 2027. kupiti oko 750 milijardi dolara američke energije – većinom LNG-a – našla se između dviju vatre. Usto, europska pravila nalažu da prosječne emisije brodskih goriva do 2030. moraju pasti za 6 %, a do sredine stoljeća za 80 %.
Ako IMO u listopadu potvrdi strožu metodologiju, energetske i transportne politike mnogih država morat će se brzo prilagoditi, a linija razdvajanja između kratkoročnog pragmatizma i dugoročnih klimatskih ciljeva postat će još vidljivija.