U posljednjih godinu dana Novi Zeland napustile su deseci tisuća građana, više nego tijekom prethodnog velikog vala 2012. Stručnjaci upozoravaju na moguće „šupljenje” radno sposobnog srednjeg sloja, a svjedočanstva iseljenika otkrivaju zašto sve više ljudi pakuje kofere.
Najčešća motivacija je ekonomska. Jedan učitelj ističe da je prelaskom u Australiju odmah dobio 30 % višu plaću i jeftiniji IVF postupak: „Naposljetku nema dovoljno dobrih razloga da se vratim.” Softverski programer koji se prekvalificirao za nastavnika kaže kako su mu kuće postale nedostižne: „Volim svoju zemlju. Ne želim otići.”
Mnogi ukazuju na rastuće troškove života i nedostupno stanovanje. Jedna obitelj odustaje od kupnje doma zbog „previsokih cijena i konkurencije investitora”, dok drugi zaključuju da je omjer cijene kuće i prihoda nerazuman.
Razočaranje vlada i javnim uslugama. Liječnici i znanstvenici upozoravaju na posustajanje zdravstvenog sustava i smanjenje sredstava za istraživanje. „Znanstveni pejzaž je nesiguran”, kaže mlada istraživačica zabrinuta za buduće projekte i karijeru.
Nostalgični tonovi provlače se kroz gotovo sva svjedočanstva. Adam priznaje da mu u snovima naviru plaže, riba s krumpirićima i crveni cvjetovi pohutukawa, ali zaključuje da se „na lijepim prizorima ne može graditi život”.
Unatoč ljubavi prema domovini, sve više Novozelanđana smatra da im se profesionalne prilike, sigurnost zaposlenja i razumna cijena života nalaze preko Tasmanovog mora ili u Europi. Kako ističe jedan od sugovornika: „Odlazak je moj osobni ‘fuck you’ ovoj vladi, a činjenica da nas ima tisuće dovoljno govori sama za sebe.”