U javnom sektoru radna godina i dalje traje osjetno kraće nego u privatnom. Podaci Registra zaposlenih u državnoj službi i javnim službama pokazuju da je 2025. svaki državni i javni službenik u prosjeku iskoristio 30 dana godišnjeg odmora te još tri dana plaćenog dopusta.
Zakonom o radu propisana je minimalna kvota od 20 dana, no praksa u državnim uredima, školama i bolnicama premašuje zakonski minimum za čitavih dva tjedna. Privatni sektor ne prati taj tempo: istraživanje tvrtke Alma Career bilježi prosjek od 23 dana odmora u kompanijama s domaćim vlasnicima i 25 dana u onima sa stranim kapitalom. Kalendarski gledano, razlika od sedam dana znači tjedan dana više bez jutarnjeg alarma za javne zaposlenike.
Pregovori sindikata i Vlade tradicionalno se lome oko visine osnovice plaće, no najnoviji brojevi potvrđuju da su ukupni radni uvjeti širi od samog iznosa na platnoj listi. Uz dulji godišnji odmor, državne i javne službe nude i široko definirane mogućnosti plaćenog dopusta. Slobodni dani, uz potpunu naknadu plaće, odobravaju se ne samo u izvanrednim okolnostima, već i povodom uobičajenih životnih situacija poput sklapanja braka, rođenja ili posvajanja djeteta, selidbe ili dobrovoljnog darivanja krvi.
Takva fleksibilnost ostaje rijetkost u značajnom dijelu privatnog sektora, gdje se dodatni slobodni dani često rješavaju kroz neplaćeni dopust ili korištenje redovnog godišnjeg. Dok se na sljedećem krugu kolektivnih pregovora očekuje nova rasprava o plaćama, statistika godišnjih odmora već sada ilustrira ključnu razliku između javnih i privatnih radnih stolova.