Dvadesetčetverosatna autocesta kroz američke ravnice, miris benzina i stari radio koji krči jugoslavenske hitove – tako započinje dokumentarni film „Yugo ide u Ameriku”. Redatelj Nikola Pavić u razgovoru otkriva da je projekt nastao gotovo slučajno: „Na pola puta ugostili su nas s ćevapima i grahom”, prisjetio se smijući se.
Glavni protagonisti, Filip Grujić i Aleksa Borković, preuzeli su ulogu suvremenih istraživača prošlosti. Starim Yugom prelaze kontinent kako bi pronašli tragove nekadašnje jugoslavenske dijaspore, ali i vlastitih korijena. Put, kažu, često prelazi granicu između komedije i intime:
„U odnosu na onog ‘ko određuje što je najbolje, a što najgore, mi smo samo željeli voziti i slušati priče”, objašnjava Grujić.
Na svakoj postaji pojavljuju se lokalni iseljenici koji u Yugu vide simbol davne domovine. Od autocesta Teksasa do snježnih padina Colorada, automobil postaje pokretni sugovornik koji podsjeća na vrijeme u kojem su zajedništvo i improvizacija bili svakodnevica.
Film ne nudi nostalgičnu razglednicu, nego otvara raspravu o identitetu. Nostalgija se, tvrdi Borković, „najbolje osjeti na stražnjem sjedalu dok motor trese, a priče o ‘onda i sad’ prelaze s jednog suputnika na drugog”.
Pavićev objektiv bilježi i napetosti: neki sugovornici slavljenički dočekuju „auto podcijenjen kod kuće, ali slavljen u tuđini”, dok drugi zaziru od sjećanja na propalu državu. Upravo ta dvojakost daje filmu dinamiku – putovanje postaje metafora za lutanje između pripadnosti i distanciranja.
„Balansiramo između humorističnog i ozbiljnog”, kaže redatelj. U trenucima kad se Yugo zaustavi zbog kvara, kamera ostaje upaljena: smijeh, psovke i improvizirani popravci postaju dio portreta generacije koja vlastitu povijest otkriva tek na američkom asfaltu.
Premijera se očekuje do kraja godine, a ekipa poručuje da će film biti „poziv na razgovor, a ne zaključak”. Yugo, nekad predmet šale, ovdje postaje ključ za otvaranje vrata kolektivnog pamćenja – i podsjetnik da se put prema sebi ponekad vodi najneočekivanijim rutama.