Američka fotografkinja Catherine Opie otvara svoju prvu veliku muzejsko-galerijsku izložbu u Britaniji pod naslovom To Be Seen, predstavljajući radove nastale tijekom više od tri desetljeća.
Opie (64) već je 27 godina predavala fotografiju na Sveučilištu Kalifornija u Los Angelesu, a studentima je neprestano ponavljala da je dužnost ozbiljnog umjetnika „pružiti primjer u javnom prostoru što znači biti hrabar”. Upravo ta hrabrost okuplja se u londonskom postavu koji obuhvaća serije portreta prijatelja iz lezbijskog i queer miljea 1990-ih, krajolike te intimne obiteljske prizore.
Najpoznatija djela • Being and Having (1991): trinaest butch lezbijki nosi karnevalske brkove i brade, apsurdno preispitujući uloge muškosti. • Dyke (1992): prijateljica Steakhouse okrenuta je leđima, a riječ „dyke” tetovirana je preko vrata podebljanim ornamentalnim slovima. • Self Portrait/Cutting (1993): sama autorica sjedi naga, s krvlju iscrtanim dječjim crtežom kuće i obitelji na leđima – rad koji je postao sinonim za njezino ime, na njezinu žalost.
„Iskrenost mi je silno važna. Smatram da su to zapravo vrlo kršćanske vrijednosti, no kršćanstvo me izostavlja zbog moje seksualne orijentacije”, kaže Opie, koja je cijelu karijeru posvetila prikazivanju gej, lezbijskih i trans osoba izostavljenih iz kanona umjetnosti.
Osobno i politično Iako je većina fotografija nastala mnogo prije mandata Donalda Trumpa, autorica vjeruje da izložba neizbježno funkcionira kao tiha kritika suvremenih konzervativnih politika. Serije poput portreta androgine Pig Pen ili endurance plivača s pacifičke obale bilježe zajednice koje su se u javnom prostoru rijetko mogle „vidjeti“ – otuda i naziv izložbe.
Korijeni fascinacije kamerom sežu u njezino djetinjstvo u Sanduskyju, Ohio. S jedanaest godina u školskom je udžbeniku naišla na fotografiju djevojčice u tekstilnoj tvornici, snimljenu 1908. godine. „Pomislih: to bih mogla biti ja”, prisjeća se. Ironično, dok joj je otac vodio tvornicu materijala za hobiste i istodobno odvraćao kćer od umjetničke karijere, upravo su je ti materijali okruživali kreativnošću.
Od djeteta koje je potajno sanjalo o umjetnosti do profesorice koja „žudi za danom kada će heteroseksualci morati priznati svoj identitet”, Opie ostaje dosljedna iskrenom, katkad bolno ranjivom pogledu na Ameriku. Izložba To Be Seen zato je poziv na gledanje – i na hrabrost da se, bez obzira na publiku, ostane vidljiv.
