Novi hrvatski prijevod knjige „Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta” otvara dojmljiv pogled u svakodnevicu komunističke Albanije, zemlje koja je – iako okružena morem – desetljećima živjela u potpunoj izolaciji.
Autor, pjesnik i esejist Arian Leka (1966.), odrastao je u Draču uz oca pomorca kojemu se, unatoč putovanjima, nikada nije smjelo dopustiti iskrcavanje u stranim lukama. Fraktura je sada objavila njegovu „vrlo rahlu zbirku eseja”, koju je na hrvatski prevela Željka Somun.
More kao istodobna privlačnost i prijetnja provlači se kroz cijelu knjigu. Leka podsjeća da je Albanija „između planina i mora” živjela s pogledom na plavetnilo s kojeg se, kako se vjerovalo, „neprijatelj” može pojaviti bilo kada. Valovi su za njega bili i simbol bijega na Zapad – stoljetne albanske težnje prema Italiji ili dalje.
Jedan od najupečatljivijih motiva je potpuna tišina uz ekran. Iako su mnogi stanovnici hvatanjem talijanskih i jugoslavenskih televizijskih signala potajno virili u „zabranjeni” svijet, ton je morao ostati isključen. Strah da će susjed prijaviti gledatelja vlastima bio je stvaran, pa se i glamur nogometnih utakmica pratio bez ijednog zvuka. „Može li itko zamisliti da se nogomet gleda bez tona? E pa, mi smo tako”, bilježi Leka.
Knjiga se ne zaustavlja na prisjećanjima. Autor promišlja i suvremene migracije, podsjećajući da su gomile Albanaca na improviziranim brodovima još 1991. preplovile Jadran te otvorile put trendu koji danas prepoznajemo na mnogo širem prostoru.
„Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta” stiže u hrvatske knjižare samo nekoliko mjeseci nakon što su čitatelji upoznali srodne memoare „Slobodna” profesorice Lee Ypi. Dok Ypi priča oči djeteta, Leka nudi pogled odraslog čovjeka koji je raspad režima dočekao svjestan punine njegove stege. Zajedno, ova dva naslova stvaraju slojevitu sliku društva koje je ustrajno odsklizavalo prema bijegu – bilo nijemim ekranima, bilo preko tamnih valova.