Početak je, kako to često biva, bio jedan Instagram oglas. „No one tells you this if you’re an immigrant, but accent discrimination is a real thing”, poručila je u videu žena s jedva primjetnim istočnoeuropskim prizvukom. Reklamirala je BoldVoice, aplikaciju koja uz pomoć umjetne inteligencije „trenira” korisnikov naglasak.
Nakon kratkog testa – čitanja unaprijed zadanog teksta – algoritam je autoru videa samouvjereno poručio: „Your accent is Korean, my friend.” Pogađanje je bilo točno. No iza demonstracije skrivaju se ozbiljnija pitanja: raste li pritisak na izbjegavanje „nepoželjnog” naglaska i što to znači za identitet govornika?
Klizna ljestvica prestiža • 2022. britansko istraživanje pokazalo je da se četvrtina zaposlenih suočila s diskriminacijom zbog naglaska na radnom mjestu, a gotovo polovica ispitanika doživjela je zadirkivanje u društvenim situacijama. • Startupovi Krisp i Sanas nude „neutralizaciju” naglaska u stvarnom vremenu za call-centre, pretvarajući glas filipinskog operatera u onaj koji zvuči „američkije”.
Kritičari te prakse nazivaju „digitalnim izbjeljivanjem” – još jednim ustupkom globalno dominantnom engleskom izričaju. Zagovornici pak podsjećaju da su ljudi oduvijek prilagođavali govor kako bi napredovali: od Elize Doolittle u „My Fair Lady” do filozofa Johanna Gottlieba Fichtea, koji je odbacio saski akcent nakon preseljenja u Jenu.
Zašto uopće imamo naglaske? Glasovni inventar svakog jezika razlikuje se. Engleski raspolaže otprilike s 44 fonema, standardni korejski s 40, no preslikavanje nije savršeno. Korejski govornici teško razlikuju glas th i često ga zamjenjuju d-om ili s-om; engleski pak nema korejski samoglasnik eu (으).
Osobni pečat ili prepreka? BoldVoice korisnicima najprije dijagnosticira „kritične točke” – primjerice produljivanje samoglasnika u riječi seat kako ne bi zvučala poput sit ili jače izgovaranje završnog suglasnika u did. Sustav potom nudi video-lekcije i vježbe ponavljanja.
Autor koji je isprobao tjedan dana besplatnog korištenja odustao je nakon tri lekcije. Ponavljanje „think, thought, thirty” u tišini vlastitog stana, kaže, djelovalo je apsurdno, a pri svakoj dodatnoj „ispravci” osjećao je da gubi osobni glasovni otisak.
Ipak, su-osnivačica aplikacije – albanska imigrantica koja se pojavljuje u početnom oglasu – uvjerena je da platforma mnogima pomaže: ne zna se kada će netko ponovno biti zamoljen da izgovori riječ „parsley”.
Dok jedni vide korisnu prečicu kroz svakodnevne jezične barijere, drugi strahuju od brisanja raznolikosti koja govoru daje boju i priču. Tehnologija možda ubrzava „amerikanizaciju” izgovora, ali rasprava o tome bi li naglasci trebali nestati tek se zahuktava.