Nekoć ponosni simboli jedinoga baranjskog grada postaju sve zapušteniji: crvenkasta zgrada Adice, Sokolski dom i bivša zgrada Prekršajnoga suda već godinama stoje zaključani, bez ozbiljnih ulaganja ili jasne budućnosti.
Adica – od mondena do derutna
• Izgrađena potkraj 18. stoljeća za obitelj Lang. • Kroz povijest služila kao hotel i restoran te živahno okupljalište putnika uz željeznički kolodvor. • Poslije rata preuzelo ju gradsko ugostiteljsko poduzeće Adica; nakon njegova stečaja nizala su se vlasništva – od privatnog poduzetnika, preko Finagre i Hypo Alpe Adria banke do današnjeg vlasnika, zagrebačke tvrtke Alleghneny financial d.o.o., u čijoj pozadini stoji švicarski Allegheny Financial SA. • Zgrada se nalazi unutar međunarodnog željezničkog pojasa pa su svi zahvati dodatno ograničeni.
Sokolski dom čeka trećeg gospodara
• Podignut 1933. kao „utvrda” gimnastičara, karataša i povremenih košarkaša. • Država je prije gotovo 20 godina obnovila pročelje i krov, no zgrada je ubrzo prodana privatniku. • Prvi natječaj Grada nije privukao kupce; na drugom ju je za „pozamašan” iznos uzeo poduzetnik Josip Lešić iz Županje. Danas priznaje: „Nažalost, ja sam i nadalje njegov vlasnik… prevaren sam, ali što je, tu je.” • Lešić navodi da interesa povremeno ima, no „svi se boje ulaganja”; razmišlja o angažiranju agencije koja bi je nudila i inozemnim kupcima.
I državna zgrada bez funkcije
• U Ulici svetog Martina prazna je zgrada iz koje su se prije desetak godina iselili Prekršajni sud i Općinsko državno odvjetništvo. • Podignuta krajem 1950-ih, poslije dograđena; u njoj su radili Zavod za urbanizam, potom Croatia osiguranje. • Objekt je u državnom vlasništvu; na upit o planovima odgovor nije stigao.
Grad prodaje svoje, ali ne i tuđe
Gradonačelnik Igor Pavelić ističe da za privatne i državne objekte nema ingerencije ni planova: „Na tuđe vlasništvo ne možemo utjecati.” Dodaje da će Grad ponovno raspisati natječaj za prodaju vlastitih nekretnina u lošem stanju „kako bismo se riješili tereta”.
Dok Adica, Sokolski dom i zgrada u Strossmayerovoj čekaju novu namjenu, Belomanastirci prolaze pokraj zatvorenih vrata svoje nekadašnje gradske baštine, pitajući se hoće li uopće više ikada oživjeti.