Na Zemlji je procjena brzine gotovo instinktivna: drveće, stupovi i kuće hitro prolijeću uz prozor, a brzinomjer u automobilu precizno računa koliko se puta kotač okrene u sekundi pa tu vrijednost pretvara u kilometre na sat.
Taj se sustav oslanja na dvije očite stvari: vizualne referencije koje „klize” pored nas i fizički kontakt guma s cestom. Čak i najmanja promjena, primjerice ugradnja većih kotača, poremetit će brzinomjer jer promijeni opseg kotača, pa pogrešno izračunava brzinu.
U svemiru je sve drukčije – astronauti nemaju ni drveća ni asfalta ni kotača koji se vrte. Bez tih referentnih točaka, saznati „koliko brzo ideš” postaje mnogo složenije nego što izgleda na Zemlji.