ZADAR – Irena i njezin suprug godinama su sanjali da postanu roditelji. Nakon liječničke dijagnoze prema kojoj prirodno začeće nije bilo izgledno, odlučili su krenuti putem posvojenja.
„Samo me nemojte tapšati po ramenu i govoriti kako radimo nešto humano… Ta djeca su trebala roditelje, mi smo htjeli djecu. Ako je netko nekog spasio, oni su spasili nas”, kaže Irena, danas majka trojice dječaka – biološke braće koje je par posvojio nakon tri godine čekanja.
Tri godine neizvjesnosti Posvojiteljski postupak trajao je pune tri godine: razdoblje ispunjeno ispitivanjima, procjenama, administrativnim preprekama, ali i nadom. „Tri su to godine iščekivanja, nadanja i suza…”, prisjeća se Irena. Kada su napokon dobili zeleno svjetlo, doslovno su preko noći postali roditelji dječaka različite dobi, spremni na izazove o kojima su dotad samo čitali.
Djeca sa „kuferima problema” Irena ne umanjuje težinu onoga što njihovi sinovi nose iz prijašnjeg života: traume, strah od napuštanja i duboku nesigurnost. „To su djeca koja sa sobom donose pun kufer problema”, dodaje, svjesna da ljubav nije jedino što im treba. Stručna podrška, razgovori i strpljenje postali su dio njihove svakodnevice.
Unatoč svim teškoćama, obitelj pronalazi snagu u malim trenucima – zajedničkim doručcima, prvim školskim uspjesima i rečenici koju svakoga dana čuju prije spavanja: „Volimo vas do neba pa nazad.”
Od roditeljske dijagnoze do obiteljskog čuda Irena i suprug sada su, kako kažu, „mama, tata, sv. Nikola, Djed Božićnjak i Zubić Vila”. Njihova priča otkriva dvije strane hrvatskog sustava posvajanja: dugotrajnu proceduru koja mnoge obeshrabri, ali i mogućnost da djeca bez odgovarajuće skrbi pronađu siguran dom.
Par želi ohrabriti druge da razmisle o posvojenju, ali i upozoriti da odluka traži realan pogled. „Nije sve ružičasto, posuto šljokicama… Ali svaki zagrljaj vrijedi više od svega što smo prošli”, poručuje Irena.
Njihova je obitelj danas veća, glasnija i, prema njihovim riječima, – potpunija.