Split je sredinom prošlog stoljeća iznjedrio mnoštvo osebujnih umjetnika, ali malo ih je zadržalo auru legende poput Tome Bebića. Rođen 6. studenog 1935., ovaj glazbenik, pjesnik, novinar, slikar i performer ostavio je trag koji se još uvijek osjeća u dalmatinskom, ali i nacionalnom kulturnom tkivu.
Bebić je odrastao u ambijentu snažne mediteranske tradicije, što je presudno oblikovalo njegov osebujni odnos prema jeziku, glazbi i čovjeku. Kao novinar potpisivao je tekstove u Nedjeljnoj Dalmaciji i Vjesniku, gdje je pokazao istančan osjećaj za društvenu kritiku i humor na vlastiti račun.
Njegov glazbeni katalog sažet je, ali žestoko upečatljiv. Albumi „Volite se, ljudožderi” (1975.) i „Oya Noya” (1980.) prkose tada dominantnim estradnim obrascima: spoj crnog humora, dalmatinskog folklora i pučkog humanizma stvorio je zvuk koji je i danas teško svrstati u jasnu ladicu.
Kritičari ga često opisuju kao utjelovljenje „anarhoidnog humanizma” – umjetnik koji veliča osobnu slobodu, prirodu i zajedništvo, istodobno secirajući društvene licemjerja britkom satirom. Upravo ta mješavina topline, subverzije i mediteranskog šarma čini ga sve važnijim referentnim punktom za nove generacije.
Toma Bebić preminuo je 4. veljače 1990. od raka pluća, a priznanje koje mu je tijekom života često izmicalo posthumno je preraslo u status kultne figure. Danas ga se spominje kao jednoga od najautentičnijih glasova hrvatske kulture dvadesetog stoljeća – glas koji, premda ušutkan prije tri i pol desetljeća, i dalje glasno zaziva slobodu misli i ljubav prema malom čovjeku.