Djeca danas pred ekranima provode i do šest i pol sati dnevno, dok je osamdesetih godina taj prosjek iznosio svega 45 do 60 minuta. Ogroman skok, upozorava waldorfski pedagog i terapeutski savjetnik Matej Lozar, ne ostaje bez posljedica.
Lozar već godinama prati kako digitalni sadržaji oblikuju dječji mozak, ponašanje i emocije. Tijekom nedavnog predavanja istaknuo je da „kratki digitalni sadržaji blokiraju frontalni režanj mozga – centar koncentracije i empatije”, pa djeca postupno gube sposobnost kontrole impulsa i svjesnog odlučivanja.
Ključni nalazi i upozorenja: • Zanemarena osjetila: Vid i sluh su preopterećeni, dok su dodir, njuh i okus gotovo isključeni iz svakodnevice, što remeti percepciju stvarnosti. • Govorne poteškoće: Sve je veći pritisak na logopede jer djeca koja rano i prekomjerno koriste ekrane teže razvijaju govor – temelj kasnijeg mišljenja. • Ovisnost u razredima: U Sloveniji više od 2 000 adolescenata već pokazuje znakove ovisnosti o ekranima, što približno odgovara devedeset školskih razreda nesposobnih „funkcionirati bez digitalne infuzije”. • Dopaminski mamci: Igrice, kratki videozapisi i društvene mreže konstruirani su da stalno potiču lučenje hormona zadovoljstva, gurajući djecu u „beskonačan krug traženja stimulacije”.
Lozar podsjeća da se emocionalni razvoj najintenzivnije odvija između šeste i osme godine, kada su pokret, dodir i živa komunikacija nezamjenjivi. Umjesto toga, mnogi roditelji posežu za mobitelom kao „čudesnim asistentom” koji dijete trenutno smiri, ali dugoročno „preuzima funkciju razmišljanja”.
Granice i rješenja • Vlastiti mobitel – tek nakon 15. godine. • Društvene mreže – ne prije 16. godine. • Roditelji prvi moraju promijeniti navike i „ponuditi sebe” umjesto još jednog ekrana.
„Dijete treba stvarno iskustvo, dodir sa svijetom i ljudima. Tek kad razvije kretanje, komunikaciju i kritičko mišljenje, dolazi vrijeme za selekciju digitalnih sadržaja”, poručuje pedagog, oslanjajući se na principe waldorfske pedagogije.
Stvarni život, dodaje, neminovno donosi dosadu, frustraciju i prepreke – upravo one potiču kreativnost i izgrađuju unutarnju snagu. Bez tih izazova, djeca ostaju laka meta algoritama koji „ne brinu o njihovim osjećajima, nego o profitu”.
Rješenje nije zabrana, nego prisutnost i svjesno usmjeravanje: uključiti djecu u kućne poslove, boraviti u prirodi, poticati fizičku igru i druženja licem u lice. „Kad otkriju da je stvarni svijet bogatiji i živopisniji, ekran gubi moć”, zaključuje Lozar.