Božidar Gregić, branitelj iz Gorjana koji je kao dobrovoljac krajem rujna 1991. krenuo u obranu Vukovara, prvi je put javno progovorio o svojem ratnom iskustvu snajperista. U podcastu „Gdje si bio ’91?” voditelja Borne Marinića opisao je put koji ga je od seoskih straža u rodnom kraju doveo do najtežih položaja na vukovarskoj bojišnici.
Gregić se s grupom suboraca preko tzv. kukuruznog puta prebacio u Lužac, a potom je raspoređen u Budžak – istureno naselje koje je, s druge strane šume Đergaj, trpjelo žestoke napade. Najgori dan bio je 16. listopada 1991., kada je teško ranjen dok je izvlačio ozlijeđenog suborca. Iz vukovarske bolnice izvukao se u konvoju Liječnika bez granica, a nakon oporavka vratio se na prvu crtu.
U proljeće 1992. Gregić odlazi u Bosansku Posavinu, gdje se borio na derventskom, odžačkom i brodskom području sve do pada Posavine u listopadu iste godine. Time je, kaže, njegov ratni put završio.
Poseban dio ispovijesti odnosio se na snajpersku službu. „32 godine nisam pričao o tome. Mislim da će se svi složiti da je to možda jedan od najnezahvalnijih takvih poslova”, rekao je Gregić, dodavši da je „teško živjeti s činjenicom da jasno vidiš čovjeka prema kojemu pucaš”. Svjestan da je riječ o neprijatelju „koji bi u protivnom pucao na tebe”, istaknuo je kako ipak „ostaju posljedice”.
Upitan kako se danas nosi s tim sjećanjima, priznao je: „Nosio sam se dosta loše, ali zahvaljujući supruzi ta su sjećanja potisnuta.”
Gregićev emotivni istup bacila je novo svjetlo na psihološki teret s kojim se hrvatski branitelji nose desetljećima nakon rata, pogotovo oni koji su djelovali kao snajperisti i imali izravan pogled na metu.