U dvorištu nedaleko od Kijeva likovni umjetnik Stanislav Turina ovog je ljeta položio zbirku Aleksandra Puškina na tihu vatru. Nije tražio spektakl ni javnu osudu; zanimalo ga je hoće li spaljivanje jednog od simbola ruske kulture donijeti ikakav osjećaj katarze. „Nisam osjetio ništa – ni dobro ni loše”, rekao je. Drugu knjigu, stihove suvremenog ruskog pjesnika Dmitrija Vodennikova, jednostavno je ostavio da istrune: autor se, otkrio je, otvoreno svrstao uz rat.
Turinina dilema o tome što učiniti s ruskim naslovima dijeli cijela zemlja. Nakon invazije 2022. sve je više Ukrajinaca prešlo na svakodnevno korištenje ukrajinskog jezika, a rasprave o „dekolonizaciji” književnih polica postale su rutina. Za neke je odluku donijela sama fronta: projektili su u sekundi pretvorili biblioteke u ruševine, kao što se dogodilo stanu kustosice Kateryne Jakovlenko u Irpinju i kući pisca Oleksandra Miheda u Hostomelju.
Gradovi poput Harkiva, tradicionalno ruskojezični, ipak čuvaju bogate zbirke. Umjetnik Pavlo Makov smatra da uništavanje literature stvara opasne paralele s autoritarnim režimima: „Knjiga je izvor informacija, a neprijatelja treba proučavati.” No potražnja je sve slabija. Na golemom buvljaku Pojčaina u Kijevu nakupljaju se „egipatske piramide” sovjetskih izdanja Tolstoja, Čehova i Dostojevskog koje nitko ne želi kupiti, kažu prodavači.
Država je dodatno stegnula pravila: od 2023. zabranjeno je objavljivanje djela ruskih državljana, a prijevoz knjiga iz Rusije već je godinama pod dozvolama. Naslovi ukrajinskih autora pisani na ruskom ostali su bez državnih potpora.
Neki su se odlučili na reciklažu. Novinarka Marijana Matvejčuk odvukla je 90 kilograma ruskih knjiga u obližnji centar, zadržavši tek Čehovljevu prepisku „skrivenu kod mame, da ne strše s police”. Kijevska kvartovska knjižara Alpaca nudi 20 do 30 posto popusta kupcima koji donesu neželjene ruske naslove; novac zarađen prodajom za reciklažu prosljeđuje ukrajinskoj vojsci. „Otvorim knjigu i osjetim odbojnost”, priznaje voditeljica trgovine Marina Medvedeva.
Ipak, knjige nose uspomene. Raseljena Julija Kavun, čija je ruska biblioteka iz Kostiantinjivke spaljena u veljači, razmišlja iskombinirati popust iz Alpace s budućom selidbom u Poljsku: „Ovdje smo nitko, ondje ćemo također biti nitko. Pa ćemo kupiti poljske knjige”, kaže.
U zemlji u kojoj je ukrajinština službeni, ali ne i jedini jezik, svaka polica postala je mala bojišnica. Negdje knjige nestaju u plamenu, negdje skupljaju prašinu, a negdje se mijenjaju za popust na slikovnice. No zajednička je misao jasna: mjesto ruskog teksta sve češće zauzima ukrajinski – ili ga uopće nema.