U srcu ljetne sezone hrvatski su obalni gradovi nalik kulisi: jedno do drugoga nižu se kafići, restorani, butici sa sladoledom i suvenirnice, a izlozi blistaju pod svjetlima reflektora turističke potrošnje. Međutim, čim se sezona zatvori, stotine lokala spuštaju rolete, a ulašteni pragovi zamjenjuju se kartonskim pregradama koje zaklanjaju prašnjavu unutrašnjost – prizor poznat stanovnicima, ali nevidljiv kratkotrajnim posjetiteljima.
Dva lica istog grada Ljetna ekspanzija udvostruči ili čak utrostruči broj ljudi u obalnim sredinama, pa nije neočekivano da jesenski i zimski mjeseci budu tiši. No razlika između punog i praznog grada postaje sve dramatičnija. Sve je očitije da se lokalna ekonomija prilagođava isključivo potrebama turista, dok se svakodnevne potrebe stanovnika guraju u drugi plan.
Rastuće najamnine dodatno pojačavaju pritisak na domicilno stanovništvo. Stanovi se tijekom sezone preusmjeravaju u kratkoročni najam, a cijene – potaknute potražnjom – „nezaustavljivo rastu”. Posljedica je egzodus lokalnih obitelji iz povijesnih jezgri i stambenih četvrti bliže moru, što dodatno pojačava zimsku prazninu.
Pritiska li problem i Europsku uniju? Europska unija u novom financijskom razdoblju planira uložiti dodatna sredstva u takozvano priuštivo stanovanje. Hrvatska će, prema sadašnjim najavama, dio tog fonda usmjeriti upravo u obalne gradove gdje je potreba najizraženija zbog turističkog pritiska. Cilj je javnim novcem olakšati dostupnost dugoročnog najma i zadržati život u gradskim jezgrama tijekom cijele godine.
Koliko je taj proces hitan, svjedoči svakodnevica: od jeseni do proljeća mnogi se gradovi „povuku u sebe”, a tek adventsko vrijeme nakratko vrati buku i boje. Ako mjere za priuštivo stanovanje zakažu, obalne sredine riskiraju da im sezonska ekonomija u potpunosti definira ritam, ostavljajući izvan sezone – tišinu.