Iran, suočen s egzistencijalnim pritiskom Washingtona i Tel Aviva, ponovno se okreće provjerenoj strategiji koju analitičari opisuju kao „eskalaciju zbog deeskalacije”.
Prema toj logici, Teheran namjerno podiže razinu sukoba kako bi prisilio protivnike na popuštanje. Ovoga puta to čini asimetričnim udarima dronovima i raketama te napadima na tankere u Hormuškom tjesnacu, nastojeći poremetiti globalnu opskrbu ugljikovodicima i poskupjeti daljnju konfrontaciju.
Iako je iranska mornarica, zajedno s drugim granama vojske, gotovo uništena, Islamska Republika ne odustaje od povremenih preciznih napada na izraelske i američke vojne baze, zračne luke, hotele u kojima boravi vojno i obavještajno osoblje te ključnu energetsku infrastrukturu diljem Bliskog istoka.
Ako se rat produži, prognoze ne upućuju na velike teritorijalne pomake. Umjesto toga, očekuje se intenziviranje ovakvih asimetričnih udara koji će nastaviti nanositi štetu američkim i izraelskim interesima, kao i njihovim regionalnim partnerima. Time Iran nastoji poskupjeti svaku daljnju vojnu akciju protiv sebe i, paradoksalno, otvoriti prostor za pregovore koji bi barem privremeno smirili napetosti u regiji.