Američki predsjednik Donald Trump nedavno se pohvalio da ga u Bruxellesu zovu „predsjednikom Europe”. Dužnosnici Unije to ismijavaju, ali niz nedavnih poteza govori mu u prilog: šef Bijele kuće postao je de facto najutjecajniji akter na Starom kontinentu, a europski lideri sve češće traže njegov blagoslov – čak i za pitanja koja bi trebala ostati unutar njihova dvorišta.
Trump kao „kum” „He may never be Europe’s president, but he can be its godfather”, priznaje jedan europski diplomat, uspoređujući američkog predsjednika s mafijaškim kumom koji kroji pravila igre. Čak je i novi glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, tvrdi Trump, u privatnoj poruci posegnuo za nadimkom „daddy”.
Primjeri pokornosti gomilaju se. Ljetos je skupina europskih čelnika otputovala u Washington kako bi šefa Bijele kuće nagovorila da pritisne Vladimira Putina – i da vedri i oblači nad mađarskim premijerom Viktorom Orbánom, koji blokira ukrajinske ambicije za članstvo u EU. Trump je nazvao „prijatelja” Orbána, no stav Budimpešte se zasad nije promijenio. Sama činjenica da su europski lideri išli tim putem, međutim, dodatno je učvrstila Trumpovu ulogu nezaobilaznog posrednika.
Poraz u Turnberryju Krajnje poniženje stiglo je u srpnju u golf-odmaralištu Turnberry u Škotskoj, gdje je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen potpisala trgovinski sporazum koji mnogi u Bruxellesu opisuju kao kapitulaciju. Veteran europskih pregovora Sabine Weyand poručila je: „You won’t hear me use that word [negotiation]”. Fotografie s ceremonije, na kojima se američki dužnosnici cere poput pobjednika, odaslala je jasnu poruku – Europa je popustila pod pritiskom 15-postotnih carina koje je Washington prijetio uvesti.
Slom „bruxelleskog efekta” Nekoć se Unija hvalila da svojom regulativom oblikuje globalno tržište. Europska komisija 2001. blokirala je 42 milijarde dolara vrijedno preuzimanje Honeywella od strane General Electrica, a Margrethe Vestager godinama je prijetila razbijanjem Googlea i natjerala Apple da vrati 13 milijardi eura poreza. Danas je slika drukčija: planirana kazna Googleu zbog oglašavanja prvo je odgođena, a potom tiho objavljena bez uobičajenog medijskog spektakla. „Trump is inside the machine at this point”, kaže jedan visoki službenik Komisije.
Šutnja ili hvalospjevi Otkako je Trump ponovno ušao u Ovalni ured, europski čelnici biraju između tišine i hvale. Estonski predsjednik Alar Karis izjavio je da „mnoge europske zemlje podupiru ono što Trump radi”, iako je Pentagon u međuvremenu rezao sigurnosno financiranje baltičkih država. Predsjednik Europskog vijeća António Costa pravda popustljivost time da bi „eskalacija s ključnim saveznikom bila nepromišljen rizik” dok ruske postrojbe stoje na istočnoj granici.
Tko je kriv? U Bruxellesu traje prepucavanje je li za ljeto poniženja kriva Komisija ili 27 država članica. Bivši američki veleposlanik pri EU Anthony Gardner tvrdi da su upravo vlade natjerale Komisiju da pristane na Trumpove uvjete te upozorava: „Najbrži način da veliki trgovinski blokovi slome Europu jest da nemilosrdno koriste polugu podjele.”
S druge strane, ankete pokazuju da građani žele „tvrđu, suvereniju Europu” i za neuspjehe okrivljuju nacionalne lidere, a ne same institucije EU. Taj stav pojačava i bivši talijanski premijer Mario Draghi. U nizu govora, autor opsežnog „Draghi reporta” podsjeća da je upravo na zahtjev istih tih lidera sastavio recept za jaču Europsku uniju – recept koji sada skuplja prašinu. Draghi poručuje: „Europska unija mora se iz statista pretvoriti u protagonisticu.”
Što dalje? Europa više ne može računati da će status regulatorne supermoći biti dovoljan. Ako želi izbjeći „stoletje poniženja”, mora pronaći način kako zajednički odgovoriti na američki pritisak i sačuvati vlastitu težinu. U protivnom će Trumpovo samoproglašeno predsjedništvo nad Europom postati više od dosjetke – postat će svakodnevna realnost.
