Tridesetoj obljetnici potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma – dokumenta koji je 21. studenoga 1995. u američkoj bazi Wright-Patterson zaustavio krvavi rat u Bosni i Hercegovini – danas svjedoči podijeljeno i umorno društvo. „Mir je tu, ali što s njim?”, pita se Krešimir Zubak, tadašnji prvi čovjek hrvatskoga pregovaračkog tima i član Predsjedništva BiH nakon rata.
Pregovori pod američkim pritiskom
Od 1. do 21. studenoga 1995. delegacija u kojoj su, uz Zubaka i Jadranka Prlića, sjedili Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Muhamed Šaćirbegović, pokušavala je usuglasiti viziju buduće BiH. „Taj je proces išao vrlo teško. Bilo je otpora”, prisjeća se Zubak, napominjući da su razlike postojale i unutar samoga izaslanstva.
Iako su bosanskohercegovački Hrvati u ratu ovisili o političkoj i vojnoj potpori Zagreba, kaže da im je u Daytonu ostavljena „apsolutna sloboda” u razgovorima o ustavnom ustroju zemlje. Pritisak iz Hrvatske, tvrdi, postajao je opipljiv tek kada se odugovlačilo s prihvaćanjem cjelovitog rješenja jer je i sama Hrvatska željela mirno riješiti pitanje istočne Slavonije.
Posavina kao prijelomna točka
Najveći je prijepor nastao oko teritorijalnog razgraničenja entiteta. Zubak je odbijao parafirati nacrt prema kojemu bi Posavina nepovratno pripala Republici Srpskoj radi omjera 51 : 49 u korist Federacije. „Nemojte da dajemo nešto naše za tuđe. Naše nećemo uspjeti vratiti, a mi nećemo tuđe usvojiti kao svoje”, upozoravao je tada, ali je kasnije federalni parlament ipak podržao predloženu kartu.
Status Republike Srpske, već implicitno priznat prije dolaska u Dayton, dodatno je učvršćen nakon tajnih dogovora Richarda Holbrookea i Alije Izetbegovića u Istanbulu. Tko je dao ovlasti Šaćirbegoviću da to i formalizira u Ženevi, ostalo je nejasno i tri desetljeća poslije.
„Ne možeš u ratu tražiti apsolutnu pravdu”
Za predsjednika Franju Tuđmana Zubak kaže da je bio krajnje pragmatičan: „Iako to može zvučati grubo, njegov je stav bio da ne možeš u ratu tražiti apsolutnu pravdu.” Unatoč ustupcima, Zubak svojim najvećim uspjehom smatra ugradnju odredbe o tri konstitutivna naroda: Hrvata, Bošnjaka i Srba. Ta formulacija, smatra, ostala je ključnim jamstvom ravnopravnosti i temeljem današnjeg političkog sustava.
Na prvim poslijeratnim izborima 1996. osvojio je 330 tisuća glasova i postao hrvatskim članom Predsjedništva BiH – brojka koju danas, primjećuje, nijedan hrvatski kandidat ne može ni približno dosegnuti.
Rat bez oružja
Premda priznaje da su se u prvim godinama poslije Daytona „donosile važne odluke” i da je napredak bio vidljiv, Zubak drži kako je međunarodna zajednica načinom nametanja rješenja „kontraproduktivno” utjecala na povratak povjerenja. „Mi živimo u vrijeme kada se rat produžava političkim sredstvima”, upozorava.
Tri potpuno različite vizije budućnosti države – unitarna, konfederalna i separatistička – danas su, po njemu, glavna kočnica svakom iskoraku. Ključ vidi u dogovoru o načinu biranja članova Predsjedništva BiH i izaslanika u domovima naroda. Iako ponekad kritizira poteze sadašnjeg vodstva HDZ-a BiH, podržava njihovo inzistiranje na izmjenama izbornog zakona jer bez toga, kaže, nema razbijanja začaranog kruga kriza.
„Mir je tu, ali...“
Trideset godina nakon što su Milošević, Izetbegović i Tuđman potpisali sporazum koji je zaustavio rat, Zubakov podsjetnik ostaje gorak: „Bez unutarnjeg dogovora BiH ne može izaći iz stalnih kriza.” Put od postizanja mira do istinske stabilnosti očito je dulji od tri desetljeća.